Bivši pripadnik RAF-a rekao je da mu se život zauvijek promijenio nakon što je tokom treninga pao skoro 1.000 stopa (304 metra) zbog nesreće u zraku.
Rob Bugden (40) je u januaru 2016. godine skočio iz aviona s visine od 5.000 stopa (1.524 metra) u sklopu padobranske obuke, kada se u zraku sudario s kolegom iz tima.
Sljedeće čega se sjeća jeste buđenje u bolnici, gdje je saznao da je sudar uzrokovao njegov pad na tlo i ostavio ga paraliziranim od vrata naniže.
„Nemam apsolutno nikakvo sjećanje na to i, znate šta, u redu sam s tim“, rekao je Rob, govoreći 10 godina nakon nesreće.
Rob, iz područja Vale of Glamorgan, pridružio se RAF-u 2008. godine kao instruktor fizičke obuke, a 2015. se specijalizirao za instruktora padobranstva.
Godinu kasnije učestvovao je u formacijskom skoku sa još šest padobranaca.
FOTO: RAF Benevolent Fund/PA Real Life
„Tog dana sam hodao prema avionu – to je posljednji put da ću ikada hodati, što je stvarno čudno kad o tome razmislite“, rekao je.
Skok je, kako kaže, u početku prošao „odlično“, ali se potom probudio u bolnici u Phoenixu, u Arizoni.
Rečeno mu je da je tokom skoka, na visini od oko 1.000 stopa, došlo do sudara.
„Taj sudar mi je slomio vrat“, rekao je.
„Kupole padobrana su se srušile i pali smo oko 900 stopa. Srećom, sletjeli smo na pijesak, ali sam ja, nažalost, prošao najgore.“
Drugi muškarac uključen u sudar bio je Robov prijatelj.
Dok je Rob bio bez svijesti – „što je na neki način bila sreća i vjerovatno mi je spasilo život“ – njegov prijatelj je ostao pri svijesti, ali je slomio potkoljenične kosti i zadobio povredu bubrega.
„Ali, za razliku od mene, on se svega sjeća“, rekao je Rob.
Dodao je da su na terenu bili „izuzetno sposobni ljudi“, uključujući pripadnike britanskih specijalnih snaga koji su u tom području imali vježbu.
„Bez njih, mislim da ne bih bio živ“, rekao je.
Rob je u SAD-u imao nekoliko operacija, uključujući traheostomiju jer nije mogao samostalno disati, sondu za hranjenje u želucu i ugrađen pacemaker.
Također mu je rekonstruisana očna duplja i ugrađene stabilizacije u vrat.
U tom periodu bio je potpuno paraliziran i „stalno između svijesti i sna“ zbog jakih lijekova, pa se ne sjeća mnogo toga.
Nakon oko tri sedmice prebačen je u Veliku Britaniju i primljen u bolnicu Queen Elizabeth u Birminghamu, gdje je, kako kaže, „počelo dugo putovanje“.
Tada je shvatio da „ne može da se pomjeri“.
„Bili smo totalno slomljeni“, rekao je Rob.
Saznao je da mu je kičmena moždina teško oštećena i da je kvadriplegičar.
„U osnovi, nijedan od moja četiri uda ne funkcioniše“, objasnio je.
Trebalo mu je mnogo vremena da prihvati koliko će mu se život promijeniti.
„Ali ja sam jako tvrdoglav. Uvijek mislim da sam u pravu, ali kad to okreneš na drugu stranu, to je značilo da neću odustati“, rekao je.
S vremenom je ponovo počeo samostalno disati, a zatim je dobio i malo pokreta u ramenima. Nakon godinu dana mogao je sam da se hrani.
„I tada sam većinu završavao na majici, ali nije bilo važno jer sam to radio sam“, rekao je.
Sljedeći korak bio je smanjiti količinu pomoći koja mu je bila potrebna za osnovne stvari poput korištenja toaleta, a nakon dvije godine mogao je sam okrenuti kateter, što mu je predstavljalo veliki napredak.
‘Zahvalan sam i sretan’
Danas Rob ima 24-satnu pomoć u kući, ali se i dalje bavi hobijima poput odlaska u teretanu, druženja sa svojim psom Denzelom i izlazaka s prijateljima.
Denzela u šali naziva svojim „ne baš korisnim psom pomagačem“.
„Ako ima piletine u blizini, gotovo je – neće slušati“, rekao je kroz smijeh.
„Ali zapravo, potpuno sam izgubljen bez njega. On mi je najbolji prijatelj, moj saputnik i zaštitnik. Pomogao mi je da upoznam nove ljude i više izlazim.“
Tokom dugog oporavka i nakon njega, Rob je imao podršku RAF Benevolent Fund-a, humanitarne organizacije koja pomaže sadašnjim i bivšim pripadnicima RAF-a i njihovim porodicama.
Rob je neposredno prije nesreće kupio svoj prvi stan, ali se nije mogao vratiti u njega jer mu je bio potreban prilagođen dom, pa je fond kupio i prilagodio kuću za njegove potrebe.
„Imam potpuni pristup kući s mokrim čvorovima, imam dvije dizalice – jednu u spavaćoj, jednu u dnevnoj sobi, da mogu na kauč. A živim i pored puba, što je vrlo praktično“, rekao je.
Rob je napustio RAF i prilagodio se potpuno drugačijem životu, ali kaže da je „neizmjerno zahvalan“ što ima divnu porodicu i prijatelje koji su uvijek uz njega i brinu da nikada ne bude sam.
