Zaštitni zidovi, raketni napadi, Prednje operativne baze (FOB), improvizirane eksplozivne naprave (IED)… i dugi redovi u kantini. Svi koji su služili u Afganistanu, u bilo kojoj ulozi između 2001. i 2021. godine, imaju vlastita, snažna sjećanja na to vrijeme, piše BBC, Frank Gardner.
Sve je počinjalo letom – za Kandahar, Kabul ili Camp Bastion. Nekad je to bilo dugo, sporo spuštanje s ugašenim svjetlima u avionu RAF-a, a nekad brzo spiralno slijetanje u transportnom avionu C-130. U oba slučaja cilj je bio izbjeći da vas obori talibanska raketa zemlja-zrak.
Tokom 20 godina, hiljade vojnika i vojnikinja, kao i civila iz desetina zemalja, raspoređeno je u Afganistan, odgovarajući na poziv Sjedinjenih Američkih Država za pomoć. Taj poziv došao je kroz aktiviranje Člana 5 Povelje NATO-a – jedini put u 77-godišnjoj historiji Saveza – koji kaže da se napad na jednu članicu smatra napadom na sve.
Amerika se još oporavljala od razornih napada 11. septembra, kada je Al-Kaida, koju su u Afganistanu štitili talibani, ubila skoro 3.000 ljudi usmjeravajući otete avione u tornjeve blizance u New Yorku i Pentagon u Washingtonu.
Talibani su brzo svrgnuti s vlasti zajedničkom akcijom američke vojske, CIA-e i Sjeverne alijanse Afganistana. Zatim je uslijedila potraga za ostacima Al-Kaide, dok su britanski kraljevski marinci zajedno s britanskim specijalnim snagama tragali za njima po planinama, ali su mnogi uspjeli pobjeći i pregrupirati se u Pakistanu.
Tek deset godina kasnije, komandosi američke mornarice iz jedinice SEAL Team Six locirali su vođu Al-Kaide, Osamu bin Ladena, u vili u Abbottabadu u Pakistanu.
Prve dvije godine američke operacije “Enduring Freedom” bile su relativno mirne. Do kraja 2003. godine, kako se pažnja SAD-a preusmjerila na Irak, američki vojnici su Afganistan čak počeli nazivati “Zaboravljenom operacijom”. Ipak, i dalje je bilo opasno.
Sa kišom natopljene vazdušne baze u Kandaharu gledali smo rumunske vojnike kako nervozno izlaze u patrole u svojim oklopnim vozilima sovjetske proizvodnje, strahujući od sljedeće zasjede.
Leteći helikopterom Blackhawk prema udaljenoj američkoj bazi u planinskoj provinciji Paktika, moja BBC ekipa i ja dobili smo veselu poruku: “Došli ste na najgore mjesto na svijetu.” I zaista, talibani su nakon mraka ispaljivali kineske rakete na bazu, koje su, kako nam je rečeno, postavljali farmeri – bilo podmićeni ili prisiljeni.
Sve se promijenilo nakon 2006. godine, kada je Velika Britanija u velikom broju rasporedila snage u provinciju Helmand, dotad relativno miran dio Afganistana. Talibani su jasno poručili: ako dođete, borit ćemo se.
Ipak, tadašnja britanska vlada bila je šokirana žestinom borbi u kojima se našla 3. padobranska brigada, dok su britanski padobranci pozivali minobacačku i artiljerijsku vatru tako blizu svojih položaja da se to nazivalo “danger close”, kako bi spriječili da im baze budu pregažene.
Tokom narednih osam godina, do završetka borbenih operacija 2014., nisu samo Amerikanci rizikovali život služeći u Afganistanu. Britanci, Kanađani, Danci i Estonci bili su među onima koji su prošli kroz najteže borbe u provincijama Kandahar i Helmand. Bilo bi nepravedno ne spomenuti hrabrost i žrtvu tolikog broja Afganistanaca koji su se borili i ginuli tokom dvije decenije.
Kažem “borili”, ali najveći strah većine vojnika dolazio je od skrivenih IED-a – improviziranih eksplozivnih naprava. Talibani, koji su savršeno poznavali teren, često su tačno pogađali mjesta gdje će vojnici morati preći kanal za navodnjavanje ili jarak i tamo postavljali bombe.
U djeliću sekunde, u blještavom bljesku i oblaku crnog dima, zdravoj osobi u dvadesetim godinama život bi bio ili prekinut ili nepovratno promijenjen – amputacijama i nizom drugih komplikacija.
IED-i su bili toliko rasprostranjeni da su vojnici izlazeći iz svojih FOB-ova – Prednjih operativnih baza – na patrolu molili da, ako već budu pogođeni, to bude amputacija ispod koljena, a ne iznad.
Hrabrost i otpornost ljudi koje sam upoznao nakon toga, koji su uspjeli, uprkos strašnim gubicima i nedaćama, da ponovo izgrade svoje živote, zaista su i skromne i inspirativne.
Ovo su samo neki od ljudi koji su odgovorili na američki poziv za pomoć nakon napada 11. septembra. Nije ni čudo što je širom zemlje zavladalo ogorčenje zbog sugestije predsjednika te zemlje da su oni nekako izbjegavali borbe.
