Bosanskohercegovački glumac Armin Omerović karijeru je započeo još kao dječak, a danas vlada svim umjetničkim formatima –filmom, televizijom i pozorištem. Publiku posebno oduševljava u bh. mjuziklu „Sarajevo, moje drago“, gdje spaja glumu, muziku i ples, potvrđujući svestranost i zrelost koja ga izdvaja među domaćim glumcima.
Od uspjeha filma „Armin“, preko projekata za djecu i društveno značajnih angažmana, do mirnijeg dijela privatnog života, iskreno je govorio za „Dnevni avaz“.
Prostor istraživanja
Publika Vas ima priliku pratiti kroz različite formate. Koliko je moguće da umjetnik izdvoji najposebniji ili je svaki podjednako važan?
– Svaki od njih nosi svoju posebnu vrijednost. Film je, bez sumnje, važan dio mog profesionalnog identiteta, gdje sam svoj put započeo sa filmom „Put lubenica“. Film „Armin“ zauzima posebno mjesto jer je taj film nekako i moja lična karta. Ove godine navršava se i dvadeset godina od mog prvog snimljenog filma, što mi daje dodatni povod da se osvrnem na put koji je od tada napravljen. Veliku pažnju posvećujem i televizijskim projektima, jer sam u jednom periodu intenzivno radio za Novu TV, gdje je tempo rada, dinamika i način pripreme potpuno drugačiji u odnosu na film i pozorište. Pozorište je, s druge strane, prostor stalnog istraživanja. Imao sam priliku raditi na žanrovski vrlo različitim projektima, od dječijih predstava do ozbiljnih dramskih uloga, uz poseban naglasak na mjuzikl kao formu koja u Bosni i Hercegovini sve više dobiva prostor i publiku. Posebno mjesto zauzima i umjetnički program koji realizujem sa suprugom Almom, u kojem njegujem poeziju u jedinstvu s njenom interpretacijom sevdalinki. Svaki novi projekat me oblikuje na drugačiji način i nosi svoju autentičnost. Ne bih izdvajao jedan format kao važniji od drugih, zahvalan sam na svakoj prilici da profesionalno napredujem i ostajem u dijalogu s publikom kroz različite umjetničke izraze.
Kao što ste naglasili, mjuzikl „Sarajevo, moje drago“ Zlatana Fazlića Fazle osvaja publiku mjesecima unazad. Kako ste doživjeli taj rad i šta Vama lično znači biti dio ove predstave?
– Taj autorski mjuzikl pokazao se kao jedan od najupečatljivijih teatarskih projekata posljednjih godina. Riječ je o muzičko-scenskom djelu koje kroz sudbine likova iz sarajevske mahale prati promjene grada i njegovih ljudi kroz nekoliko decenija, oslanjajući se na originalnu muziku pisanu upravo za ovu predstavu. Spoj glume, pjesme i plesnog pokreta čini predstavu izrazito zahtjevnom, ali i snažno emotivnom kako za publiku tako i za izvođače. Veliki ansambl, čije su uloge prepoznate i od publike i od kritike, dao je posebnu snagu projektu. Posebnu umjetničku vrijednost predstavi daje režija Dine Mustafića, uz doprinos saradnica Lejle Jusić i Amile Terzimehić, kao i muzička realizacija uz učešće Sarajevske filharmonije, pod rukovodstvom maestra Ranka Rihtmana. Uloga Cara, koju igram, omogućava mi da se izrazim kroz više slojeva, glumački, muzički i plesni, što nosi veliku odgovornost. Reakcije publike su odlične; posebno se osvrću na završni song „A ja dobro znam to lice“, koji izvodim. Svako izvođenje do sada bilo je igrano pred punom dvoranom, uključujući i januarske termine, što dodatno potvrđuje da je publika oduševljena mjuziklom.
Između različitih formata. Velija Hasanbegović
Rad s djecom
Protekli period obilježili ste i kroz predstave za djecu poput „Karius i Baktus“, „Plastika“, „Ako pčele odu“ i „Zlatna soba Djeda Mraza“. Na koji način se pripremate za predstave namijenjene najmlađoj publici i šta Vam je najljepše u tim interakcijama?
– Rad na predstavama za djecu za mene je prije svega umjetnički odgovor na svijet u kojem živimo. Kroz različite likove i priče nastojimo govoriti o stvarnim problemima, ali na način koji je djeci razumljiv i poticajan. U predstavi „Karius i Baktus“, kroz igru i humor govorimo o brizi o sebi, zdravlju i odgovornosti, dok djeca vrlo brzo prepoznaju poruku jer je upakovana u živopisne likove i situacije koje im nisu strane, a na sličan način je obrađena i tema predstave „Zlatna soba Djeda Mraza“. Predstave poput „Plastike“ i „Ako pčele odu“ posebno su mi važne jer se direktno bave ekološkim temama i odnosom čovjeka prema prirodi. Kroz scenski jezik, muziku i likove, djeci šaljemo jasnu poruku o posljedicama nebrige, ali i o snazi pojedinca da napravi promjenu. Te teme nisu pojednostavljene, ali su prilagođene dječijoj percepciji, što smatram ključnim. Izuzetno je zadovoljstvo sarađivati sa rediteljima ovih predstava, tj. kolegama kao što su Zijah Sokolović, s kojim sam radio po metodama theatro projekta koji njeguje estetiku Pitera Bruka (Peter Brook) i prazan prostor, u kojem je glumac glavni subjekt i kreira svoj lik praktično bez scenografije. Sa Mariom Drmaćem smo radili predstavu gdje su likovi imali klaunovsku interpretaciju.
Rad na ovakvim predstavama traži veliku fizičku energiju, precizan izraz i potpunu iskrenost, jer djeca odmah osjete ako nešto nije autentično. Njihove reakcije su direktne, a pažnja je tu ako ih zaista osvojite. Upravo taj neposredni kontakt i osjećaj da kroz umjetnost možete utjecati na njihovo razmišljanje i senzibilitet čini rad u dječijem teatru izuzetno ispunjavajućim i podsjeća me na osnovni smisao pozorišta, aktivizam, empatiju i zajedništvo.
Šta Vas danas najviše pokreće kao umjetnika i kako Vas ovaj period rada oblikuje i profesionalno i osobno?
– Kao umjetnika me najviše pokreće želja za iskrenim i smislenim umjetničkim izrazom. Važno mi je da radim projekte koji imaju autentičnu vrijednost, koji postavljaju pitanja i bude emociju. Rad na različitim predstavama i mjuziklima daje mi širinu, ali i stalnu dinamiku. Profesionalno osjećam da sam u fazi u kojoj dublje i svjesnije ulazim u uloge i priče koje tumačim, sa više odgovornosti prema sadržaju i poruci koju nosim. Taj proces me neprestano uči i gura van zone komfora, što smatram nužnim za umjetnički rast. Izuzetno mi je važan rad sa kvalitetnim rediteljima, kreativnim ekipama i kolegama. Osjećam zahvalnost za prilike koje imam i za mogućnost da kontinuirano rastem kako profesionalno tako i kao čovjek, kroz posao koji radim i ljude s kojima ga dijelim.
Podjela uspjeha
Vaša supruga Alma također je aktivna na sceni. Koliko je važna međusobna podrška za svaki novi uspjeh?
– Alma i ja dijelimo umjetnički i životni put, i ta zajednička strast prema sceni je nešto što nas povezuje. Sa našim programom proputovali smo svijet, upoznali nove kulture, nove prijatelje i imamo priliku izraziti se umjetnički kroz sevdah i poeziju. To činimo zadnjih deset godina zajedno.
Armin sa suprugom Almom. Instagram
Podrška koju imamo jedno od drugog u projektima, pripremama i izvedbama je važna, jer razumijevanje i povjerenje u ono što radimo daje snagu za svaki novi korak. Uspjesi su ljepši kada ih dijeliš s nekim ko razumije i živi isti jezik umjetnosti.
