Piše: Ismet Smajlović / Novikonjic.ba
U Rim smo prije desetak godina pristigli iz Ćivitavekije, luke u koju smo uplovili kruzerom, a pred ovu Novu godinu iz Sarajeva, čarter letom. Bio je to ponovni susret sa ovim megapolisom, ovoga puta na razmeđu dviju godina.
Hotel „Colombo“, gdje smo konačili, smješten je u tzv. rimskoj EUR-zoni, nazvanoj ne po valuti, kako se u prvi mah može pomisliti, no po naumu dučea Musolinija da tu 1942. godine obilježi 20 godina fašizma, priređujući Expo – Svjetsku izložbu, koja nije održana jer mu je, kako znamo, sve krenulo po zlu.
Osim što je prepoznatljiv po arhitektonskim zdanjima koja prizivaju Carski Rim, sad je taj kraj i rimska „spavaonica“, posijan hotelima, a šopingholičarima znan po povelikom tržnom centru Euroma2, koji je i nama bio „pri ruci“. Inače, dalo se primijetiti, Rim, koji je ponajviše grad muzej, ne obiluje tržnim centrima i oni koje ima „protjerani“ su na periferiju, poput ovoga ili Outleta „Castel Romano“, koji je pravi „šoping grad“ sa 150 prodavnica i ostalih mamipara.
Kad smo ušli u ovaj castel šopinga (i klopinga!), već su „Armani“ i „Boss“ bili „postrojili“ kupce i „cunami devalvacione“ je mogao da počne.
Za ovih šest rimskih dana baš smo se navozali „grin-lajnom“, a još više metroom, a u zapamćenju će nam ostati nazivi stanica Circo Massimo, Colosseo, Ottaviano, Garbatella, Rebibbia, ali i Marconi, Manzoni, Cavour (onaj ko nije bježao sa gimnazijskih časova zna o kojim se personama radi).
Istina, ponadao sam se da će se među njih „progurati“ i „moj“ pjesnik Ovidije, kojeg je gospodar ljudskih života upravo onaj gore Ottaviano (Gaj Julije Cezar) izgnao iz Rima na obale Ponta, učinivši ga bezavičajnikom.
Vođeni ljubopitljivošću, nagledali smo se znamenitosti italijanske prijestonice, kojom se Rimljani hvališu, titulirajući je s „caput mundi“ („glava, prijestonica svijeta“), što je isticano i na bilbordima, putokazima i gdje sve ne.
Za onoga koji ovo bilježi Rim je zapravo „stotinu gradova u jednom“ i naprosto se ne može reći da je cio Rim lijep grad, jer tu ima, osim „buke i bijesa istorije“, cesarskog sjaja i urbanog šarenila, i periferijskog sivila, oskudne vegetacije, koje nasreću nije nedostajalo u svima znanom parku Villa Borghese, u šta smo se i sami uvjerili.
I ovog smo puta, prohodeći Rimom, bili „presretani“ bronzanim vojskovođama sa isukanim mačem, kakve smo sretali i po trgovima u Kopenhagenu, Malmeu, Kadizu, Malagi, Lisabonu, Barseloni i gdje ne sve još, pa nas je zaradovao „susret“ sa uspomeničenim carem-filozofom Markom Aurelijem, koji „stražari“ ispred rimskog Kapitola, stojeći postojano (ne sa mačem!) nego ispruženom rukom dobrodošlice.
Sačinitelju ovog teksta znan je i po mudroj knjizi „Samom sebi“, dragocjenoj lektiri za životologiju.
„Nasukali“ smo se na obale Tibra, koji je tih rimskih dana bio siv i nije bio „bogat vodom“, makar tako tvrdili tur-prospekti. Inače, ova rijeka više od pola stoljeća nije za kupanje, ali se Rimljani nadaju da će je, poput pariške Sene, uskoro zaposjesti kupači.
Prelazeći preko Anđeoskog mosta našli smo se i nadomak Vatikana. Kako smo prošli put posjetili fontanu di Trevi, najglasovitiju od 280 rimskih fontana, skoknuli smo i do Španskog trga i Navone.
Valja nešto zapisati i o rimskim jelovnicima i pićovnicima. Za nas Bosance i ovdje su cijene – ucjene, što nas je pratilo i po Skandinaviji, Mediteranu, a i Istanbul se progurao među ove (u)cjenjivače. Izuzetak čini Albanija, čiji cjenovnici su prema nama bili milostiviji od ovih euro-zonaša, tako da mu Bosna dođe kao najbezopasnija za džep.
U Rimu se espresso (baš osvježavajući!) može popiti i za euro i po (na Trgu Navona je dvaput skuplji), čaša vina ima nokaut-cijenu – 10 eura, dezerti su tu negdje, što je, brate, preskupo. Naši unutrašnji organi podmirivali su se, bezbeli, i italijanskim brendom-pizzama, koje su duplo i dvoduplo skuplje od naših. Taksista nam je za aerodromskih dvadesetak kilometara uzeo 70 eura.
Ali, sve dok čovjeka noge nose, valja i dalje putovati jer, znano je, ne hodoljubi se samo da bi se vidjeli „staze, lica, predjeli“, nego da bismo se samjerili sa viđenim. Prisjetimo se i našega Zuke, tog umjetnika života, koji je govorio da u životni staž ne spada uzaludno provedeno, prespavano življenje.
Nedobra je zazidanost u tvrđavu svakodnevlja, nizanje dana bez unutrašnjih ozarenja, bez dragocjene iluzije da je život negdje drugdje.
