U septembru 1993, najteže ratne godine za Sarajevo pod opsadom Karadžićevih sljedbenika, prvi put se u jedan treći razred spajaju učenici iz tadašnje Tetovske ulice i s Trga ZAVNOBiH-a u sarajevskom naselju Alipašino Polje. Tada su dobili prvu ratnu učionicu u poslovnom prostoru na tom trgu. S vanjske strane bila je obložena betonskim blokovima s namjerom zaštite od ratnih dejstava. Imala je tri reda klupa, tablu, peć i drva za loženje. Imrpovizirana učionica bila je iskonska želja za opstankom, ne samo fizičkim, već i za bar prividom normalnog života u kojem se neće zanemariti potreba za obrazovanjem. Pa makar i pod neposrednom opasnošću od granatiranja. A onda:
–Tog dana 9. novembra je dobar dan bio napolju. Mislim, sunčan dan je bio. Vrijeme je bilo toplo za to doba godine poprilično. Taj dan mi je, vjerujte… možda i taj predosjećaj da l’ sam imao… toliko mi je teško bilo nešto ići u školu. Čak sam rekao mami “nešto nisam dobro”, ne znam, ali otišao sam taj dan u školu. (E. D.)
–Sjećam se tog časa kada se to ustvari desilo da smo radili pjesmicu koja se zvala Zlatna kantica. Pjesmica je bila napisana na tabli i sjećam se tog nekog, recimo zvižduka s obzirom da su to bile navodeće rakete koje su pale između tih naših betonskih blokova koji su nas samo prividno štitili. I tu je nastao veliki dim, prije svega vriska, s obzirom da je velika većina razreda u tom događaju povrijeđena i ranjena. (A. Ć. H.)
– …I samo sam vidio bljesak, bljesak i sve je vatra bila… i ona … i ona detonacija, ona što zuji, eto u lijevom uhu mi i danas zuji od te detonacije… onda je krenuo plač, plač upomoć, plač mnogih mojih prijatelja, svi su tražili pomoć. (E. D.)
– … I svi su nekako trčali, puzali ili ležali, trčali. Jedino je A., koji je imao povrijeđene noge… ja se sjećam u drugoj klupi, do te špere… samo je on sjedio, ne znam šta je govorio, ali samo on nije mogao da se pomakne. (N.Č)
– Odmah sam pao na pod i kako sam sad dole ležao pored mene je bio Vedad, rahmetli Vedad. Međutim, on je sjedio baš kao što ja sada sjedim na stolici. I ja se sjećam da sam ga vukao za nogavicu. “Vedade, hajde, pašće druga”… Međutim, on nije reagovao zato što je nastradao, zato što je poginuo. I onda sljedeća situacija je da sam se podigao ispod tog stola, naravno jedva jer mi je noga bila stradala. Kad god sam krenuo da se oslonim, tako sam padao. I onda sam nekako između klupa kako sam se podigao, vidio sam Adisa (Mujala) tamo, s lijeve strane. Na njega najmanje sjećanje imam u toj situaciji, ali vidio sam da leži. Vedad je bio pored na stolici u poziciji kao da spava… ruke, odnosno čelo na klupi. (D. S.)
“Zadnje scene koje se sjećam jeste učiteljicina kosa na tabli”
– Ja sam istrčala sama, A. je još uvijek sjedio na svome mjestu i tačno na vratima je bio taj mali Feđa. Nisam ni znala da se tako zove. Apsolutno mi je bio nepoznat.
Potrbuške je ležao, imao je ruksak kockasti, kruti… tako da sam morala bukvalno njega preskočiti da izađem. (N.Č)
– B. je bio baš nekako pravo gadno ranjen. Nije se znalo hoće li ostati bez noge iz kuka. Srećom, spasio se. (M. P.)
– Zadnje scene koje se sjećam jeste učiteljicina kosa na tabli
Spomen-obilježje učiteljici i njenim učenicima
– Ja sam sve svoje stvari ponijela kući. Sve, sve sam ponijela…. ponijela sam čak i čitanku. Mislim da su se zalijepile bile stranice od krvi, od svega. Sve je od učiteljice, od djece, sve što je bilo na tabli, bilo je u mojoj čitanci. Toliko sabrana ne znam jesam li bila. Bilo mi je samo da pobjegnem odatle, a sve svoje stvari moram da pokupim. Imala sam kockasti ruksak. Bukvalno sam sve potrpala i ruksak sam stavila na leđa i pobjegla sam… (Ž. J. M.)
– Kad sam se ono probudio, nikoga nije bilo. Mislim da sam zadnji ostao. Neki je čovjek došao. Razmakao je klupe, došao do mene i odvukao me u bolnicu. Kad smo u bolnici sjedili, sjećam se T. Kad su mene previjali na nekom stolu, samo mi je rekao: A., pogledaj dolje, eno učiteljice i Adisa. Kad sam dole pogledao, oni su već bili zamotani. (A. Z.)
Ovo su izjave učenika III-4 razreda OŠ “Prvi maj” (sada OŠ “Fatima Gunić”) na Alipašinom Polju koji su 9. novembra 1993. u 10.55 preživjeli četničko granatiranje njihove škole. Prikupila ih je 2005. godine u svom kratkom dokumentarnom filmu Aida Sinanović-Brčić, nastavnica historije u toj istoj školi.
Djevojčica koja se ničega ne sjeća
Navođenom granatom agresor je u improviziranoj učionici u prizemlju (poslovni prostor) stambene zgrade na Trgu ZAVNOBiH-a ubio učenike Adisa Mujalu i Vedada Mujkanovića (obojica 1984. godište) i njihovu učiteljicu Fatimu Gunić, te ispred ulaza u učionicu đaka-prvaka iz I-3 razreda Feđu Salkića (1986. godište). Ranio je 23 djece.
Četvero od devet intervjuiranih u pomenutom dokumentarcu toga dana nisu bili povrijeđeni.
E. je izgubio oko. Da bi spasio drugo oko, imao je nekoliko operacija u zemlji i inostranstvu. Bile su uspješne.
D. je teže ranjen u nogu i prošao je nekoliko operacija koje su bile relativno uspješne.
A. je lakše ranjen u vrat. Imao je sreće, jer je geler samo prošao ne oštetivši glavnu arteriju.
V. K. je ranjena u stopalo i samo milimetar je nedostajao da ga izgubi upotpunosti. Ne sjeća ničega što se desilo toga dana.
D. T. je lakše ranjena u obje noge.
Sjećanja intervjuiranih učenika, sada već zrelih ljudi, na njihovu učiteljicu i drugove iz učionice govore:
– Adis Mujala je bio radoznao, razigran, veseo i pomalo nestašan. Bio je omiljen u razredu.
Njegov drug iz klupe A. sjeća ga se kao dječaka koji je “mnogo volio fudbal i da je najčešće bio na poziciji golmana”.
Za Vedada kažu da je bio veoma miran, tih i povučen dječak.
Vedadova rodica bila je simpatija D., njegovog druga iz učionice. Kažu da ga je stalno nešto pitao za nju. Vedad ga je zbog toga znao zadirkivati.
Za učiteljicu Fatimu kažu da je bila veoma lijepa žena, uvijek dotjerana. Imala je smeđu valovitu kosu i svijetle oči. I kažu još: “Bila je blage naravi”, “Imala je lijep i blag glas”.
– Znalo se kada treba nešto raditi, a kad se nešto može pretočiti u igru – kaže D., njen učenik.
– Svi smo voljeli učiteljicu – rekla je Ž., njena učenica.
Još jedan zločin bez kazne?
Tužilaštvo Bosne i Hercegovine još ništa nije poduzelo po pitanju procesuiranja masakra na Trgu ZAVNOBiH-a. Nekadašnji direktor OŠ “Fatima Gunić” Hajrudin Ćuprija prije pet godina je, zajedno s roditeljima ubijenih i ranjenih učenika, angažirao advokata da podnesu krivičnu prijavu Tužilaštvu Bosne i Hercegovine protiv naredbodavca i izvršitelja granatiranja imprviziranih prostorija OŠ “Prvi maj”.
Ćuprija za Stav kaže:
-Bili smo prikupili dosta materijala. Došli smo do imena i naredbodavca i onoga ko je ispalio navođeni projektil, a znamo i po čijim koordinatama je to urađeno. Naime, riječ je o jednoj uposlenici ove škole koja je prešla na njihovu stranu. Imali smo i vještačenje stručnjaka Berke Zečevića koji je utvrdio da je projektil ispaljen s položaja vojske bosanskih Srba u Nedžarićima. Međutim, u Tužilaštvu su nam kazali da već imaju taj predmet.
Spomen-soba u OŠ “Fatima Gunić”
U međuvremenu, preživjele žrtve masakra nastoje da prevaziđu svoje traume iz tog dana. Ne nose se svi jednako s tim. Jedna djevojčica gurnula ga je u podsvijest i ničega se ne sjeća. Druga, N. Š., od toga dana pa naredna tri mjeseca nije mogla progovoriti ni riječi – zanijemila je, a onda se zavjetovala da će kada odraste postati učiteljica, onoliko dobra koliko je bila i njena – Fatima Gunić. Završila je učiteljsku školu i danas radi s djecom. U ratnom izdanju Vesele sveske objavljen je njen pismeni rad u kojem je opisala šta se toga dana dogodilo, mada, kako je kasnije kazala, ništa nije razumjela. No, nakon toga nikada nije htjela javno progovoriti o onome šta se 9. novembra 1993. dogodilo na Trgu ZAVNOBiH-a. Psihoterapije su postale njena svakodnevica. Kada sam u dugom traganju za njom došla do njene tetke, poručila je da zaboravimo da je ikada postojala.
Učiteljica Fatima Gunić rođena je 3. novembra 1949. godine u Prijedoru. Osnovnu i učiteljsku školu završila je u svom rodnom gradu. Pedagošku akademiju završila je 1976. godine u Banjoj Luci. U školi koja sada nosi njeno ime bila je nastavnica razredne nastave od 9. oktobra 1980. do 31. avgusta 1981. godine, a zatim ponovo od 7. septembra 1988. do tragične smrti. Posljednju godinu svog prosvjetarskog rada i života provela je radeći u ratnim uvjetima, prelazeći s punkta na punkt, iz podruma u podrum. U takvim okolnostima radila je s mnogo entuzijazma dok je nastojala da svojim učenicima pruži maksimum na putu sticanja znanja.
Višedecenijska inicijativa, koju je pokrenuo sada već ugašeni Prosvjetni list, da se nagrada za najboljeg učitelja nazove po učiteljici koja je ubijena dok je kraj školske table držala kredu u ruci – zapela je negdje u administrativno / političkom labirintu nadležnih za sistem obrazovanja.
Dok Tužilaštvo Bosne i Hercegovine šuti, nikada ne zaboravimo zašto su i kako u učionici ubijena djeca Adis Mujala, Vedad Mujkanović, Feđa Salkić i učiteljica Fatima Gunić.
