Višegradskom stazom sad više ne hodim. Osim u snu.
Obnoć me pohode moji mrtvi. A ni mrava zgazili nisu.
Duša cvili i kopni zbog mrveni života što zgasnu.
Jabuka zavičajna odavno svehla u sehari, ali ne i u pjesmi.
Hodim, mišlju, begovima rzavskim:
Ćuprija-„arabeska na vodi“, Stražište golo k'o siroče,
Ivina Ajkuna skrita ispod nišana. Mladićstva veče
s Bikavca slazi u pjesmu moju. Duša tamni.
Hoću li kad pronaći žuđeni mir, hoću li ikad?
I ovdje sam bezavičajnik k'o Ovidije s Ponta. Ova me brda neće,
ni ovi ljudi, preuski. Jedino široka im mržnja. (Zar i sad?)
A meni i u vasioni tijesno, k'o i mome Tinu.
Usud mi je da odmjereno hodim i blago zborim – k'o u ajetu onom
Iz Knjige Časne. Spas mi je: da sinu ozarenja, samo da sinu.
1995.
