Dan kada je povampireni fašizam udario na Mostar: Novoobjavljeni snimci iz maja 1993. kao svjedok agresije
U zoru 9. maja 1993. godine, dok je Evropa obilježavala Dan pobjede nad fašizmom i svoj Dan Evrope, Mostar je dočekao pakao. U trenutku kada je cijeli civilizirani svijet evocirao sjećanja na kraj jednog zla, u dolini Neretve započela je nova agresija – brutalna, krvava, osvajačka.
Na istočni Mostar i njegove stanovnike sručila se silina artiljerijskog i pješadijskog napada Hrvatskog vijeća obrane (HVO) i regularnih jedinica Hrvatske vojske (HV), uz poruke emitovane putem radija kojima su Bošnjaci pozivani da se predaju i istaknu bijele čaršafe kao znak kapitulacije.
Ovaj čin, simbolično izveden baš na Dan pobjede nad fašizmom, nije bio slučajan. Bio je to pokušaj da se poništi duh 9. maja, da se slomi ideja zajedničkog života i bratstva među narodima, da se silom uspostavi etnički čista teritorija u okviru zamišljene paradržavne tvorevine “Herceg-Bosna”, sa Mostarom kao njenim “glavnim gradom”.
Opsada koja je trajala devet mjeseci
Napadom koji je otpočeo tog majskog jutra, počela je jedna od najkrvavijih opsada u savremenoj evropskoj historiji. Mostar, podijeljen na istočni i zapadni dio, pretvoren je u mjesto svakodnevnog stradanja civila, masovnih hapšenja i deportacija, te neviđenog razaranja kulturno-historijskog naslijeđa.
Iz zapadnog Mostara protjerane su gotovo sve bošnjačke i druge nehrvatske porodice, a muškarci su odvođeni u koncentracione logore: Heliodrom, Dretelj, Gabela, Ljubuški, Čapljina, Široki Brijeg, Grude… Neki su ubijeni na kućnim pragovima, mnogi nikada nisu dočekali slobodu.
U tim danima užasa, malobrojni i slabo naoružani borci Armije RBiH pokazali su nadljudsku hrabrost. Na glavnoj mostarskoj saobraćajnici, Bulevaru narodne revolucije, formirana je linija otpora koja je postala simbol herojstva i prkosa. U gotovo nemogućim uslovima, bez struje, vode, hrane, lijekova i komunikacija, Mostar je odolijevao. Više od 60.000 ljudi bilo je zatočeno u istočnom dijelu grada, izloženom svakodnevnim granatiranjima, snajperskoj vatri i stalnom strahu od smrti.
Zločin u Vranici
Posebno zlokobno poglavlje započelo je 9. maja napadom na zgradu “Vranica”, sjedište 4. korpusa i 41. slavne brigade Armije RBiH. Dan kasnije, nakon pokušaja proboja iz opkoljene zgrade, zarobljeno je 13 pripadnika Armije BiH. Televizijski snimci njihovog zarobljavanja, uključujući izvještaj novinarke Dijane Čuljak, obišli su svijet. No, istina o njihovoj sudbini krila se godinama.
Tijela desetorice pronađena su tek 2007. u sekundarnoj masovnoj grobnici Rimski bunar kod Goranaca, nakon što su prethodno mučeni i ubijeni u prostorijama Mašinskog fakulteta u Mostaru, gdje je bilo sjedište Vojne policije HVO-a. Za trojicu – Feđu Huskovića, Šefika Pobrića i Hasana Balića – sudbina još nije do kraja razjašnjena.
Priča Jadranke Husković, majke nestalog Feđe, nosi posebnu težinu. On nije prikazan na snimcima zarobljavanja, ali svjedoci potvrđuju da je bio dežurni te noći. Njena bol, godine potrage, nada i konačna spoznaja o mogućoj smrti bez dženaze i mezara, govore o dubokoj tragediji majki koje još čekaju istinu.
“Kad su rekli da su pronašli tijela u Rimskom bunaru, tad sam prvi put rekla: ‘Daj, Bože, da je i moj Feđa tu, da se i ja više smirim, da ga nađem i da ga zakopam.’ To je jako bilo teško podnijeti. Do tog momenta sam gajila nadu da je on negdje, da ga je neko sklonio, da mu je neko pomogao”, govorila je Jadranka za Detektor.ba.
Novoobjavljeni snimci najbolje svjedoče brutalnoj agresiji
Snimci audio izvještaja s radija od 9. maja 1993. godine koje je objavio novinar Sanel Kajan kao dramatičan i potresan materijal najbolje svjedoče o brutalnom napadu na Mostar.
- Početak sukoba – 9. maj 1993. u 4:50
Radio izvještava da je sukob započeo rano ujutro bez ikakvog povoda od strane Armije BiH. Jedinice HVO-a, uz potporu Vojske Republike Hrvatske, izvele su žestok napad na položaje Armije BiH i pripadnike MUP-a BiH. Cilj je bio, kako se tvrdi, uništavanje, razoružanje i protjerivanje jedinica legalnih struktura Republike BiH.
- Opis vojne situacije
Napadi su vođeni tenkovima, minobacačima, PVO sistemima, a pogođena su i medicinska vozila – u jednom napadu poginula je medicinska sestra. Armija BiH je zadržavala svoje položaje uprkos kontinuiranom bombardovanju. Ulične borbe su bile intenzivne, a izvještaji govore da su jedinice Armije preuzimale inicijativu i zauzimale nove gradske četvrti.
- Ultimatum HVO-a
U jutarnjim satima, zapovjednik operativne zone HVO-a jugoistočne Hercegovine, Miljenko Lasić, izdao je ultimatum Armiji BiH da se povuče do 10:30 s desne obale Neretve, uz prijetnju teškim topničkim napadom. Armija BiH se nije povukla, te su uslijedili napadi na civilne ciljeve.
- Medijska blokada i propaganda
HVO je isključio struju Radiju BiH Mostar i onemogućio emitovanje. Radio Mostar i Hrvatski radio širili su dezinformacije o navodnom napadu Armije BiH na vojarnu „Tihomir Mišić” i o bijegu komandanta Četvrtog korpusa Arifa Pašalića. U odgovoru, Radio BiH je objavio da se Pašalić nalazi na komandnom mjestu.
- Učešće Hrvatske vojske i zarobljeni vojnici
Radio izvještava da su borci 41. Mostarske brigade zarobili pripadnike regularne Hrvatske vojske, koji će biti predati UNPROFOR-u kao dokaz direktnog učešća Republike Hrvatske u agresiji na BiH. HVO je zabranio ulazak UNPROFOR-u u grad.
Antifašistička borba koja je nadživjela agresiju
Uprkos višestruko nadmoćnijem agresoru, pripadnici Armije RBiH su izdržali. Devet mjeseci opsade i svakodnevnog stradanja nisu slomili duh Mostaraca. Njihova borba, kako su to prepoznale i svjetske vojne akademije, bila je borba za vrijednosti slobodnog svijeta – za antifašizam, za multietničku Bosnu i Hercegovinu, za ljudsko dostojanstvo.
Zato nije čudo što je upravo 9. maja 1995. godine, tačno dvije godine nakon početka agresije, Bosna i Hercegovina prvi put pozvana da učestvuje na vojnoj paradi u Parizu povodom Dana pobjede nad fašizmom. Zastavu Bosne i Hercegovine ponosno je nosio komandant Semir Drljević Lovac, komandant brigade koja je odbranila istočni Mostar.
Tog dana, Evropa je simbolično priznala Mostar i Bosnu i Hercegovinu kao dio svoje antifašističke porodice. Bila je to pobjeda ideje, i poraz pokušaja da se historija prepiše oružjem.
Pravda, iako spora, ipak je stigla. Haški tribunal je 2013. i konačno 2017. godine osudio šestorku tzv. “Herceg-Bosne” na ukupno 111 godina zatvora, potvrdivši postojanje udruženog zločinačkog pothvata čiji je cilj bio etničko čišćenje teritorije u BiH. Presuda je eksplicitno označila i rukovodstvo Republike Hrvatske – Franju Tuđmana, Gojka Šuška i Janka Bobetka – kao ključne aktere tog pothvata.
Time je potvrđeno ono što su građani Mostara znali od prvog dana: da nisu bili suočeni s “unutrašnjim sukobom”, već s dobro organiziranom, planskom agresijom. Mostar nije bio slučajnost – bio je simbol otpora ideji podjela, ideji dominacije i etničke ekskluzivnosti.
Mostar danas, iako još uvijek podijeljen mnogim nevidljivim granicama, nosi naslijeđe otpora. Nositelji tog naslijeđa nisu samo borci Armije RBiH već i civili koji su, s bijelim čaršafima umjesto zastava, odbili pognuti glavu. Njihova borba je borba svakog naroda koji cijeni slobodu, dostojanstvo i ljudska prava.
Deveti maj 1993. godine ostaće zapisan u historiji Bosne i Hercegovine kao dan kada se fašizam još jednom pokušao ukorijeniti, ali mu se ispriječio narod spreman da brani svoju slobodu, bez obzira na cijenu. Mostar je preživio. I pobijedio.
