Bez stručnjaka, bez empatije, bez plana – Ko pomaže djeci s poteškoćama?
Slabosti obrazovnog sistema u Bosni i Hercegovini koji je podijeljen po kantonima i entitetima pokazuje sve više svojih slabosti. U Tuzlanskom kantonu škole su potpuno zanemarile multidisciplinarni pristup djeci s poteškoćama u razvoju ili poremećajima u ponašanju. Pričom majke djeteta s ADHD porećajem, koju donosimo u nastavku, ukazujemo na slabosti sistema u kojemu djeca postaju diskriminirana i stigmatizirana.
Dok razgovaramo s ovim četrnaestogodišnjim dječakom u parku grada, saznajemo da je cijelu prošlu godinu bio isključen iz sistema obrazovanja. Proteklih 40 dana ponovno je isključen, iako mu nije omogućena on line nastava ili neki drugi oblik procesa obrazovanja. Razlozi su poremećaji u ponašanju koji su doveli do jednog incidenta nakon kojeg je dijete potpuno stigmatizirano. Poremećaj poznat kao ADHD kojeg ovaj dječak ima, a koji se u našem društvu tretira isključivo kao mentalna bolest, potaknuo je njegove roditelje na borbu protiv ovakvog sustava.
NAHIDA SRABOVIĆ, majka
Ono što zapravo ja mislim, a mislim da kao roditelj imam i pravo malo da špekuliram, da oni jednostavno ne žele dijete u školi, ne žele dijete s kojim treba raditi. Nekako je najlakše imati prosječno, standardno dijete, dijete koje je u okvirima, koje je postandardima, koje će vas slušati bez pogovora, imati visoko rangiranu i uspješnu školu. a dijete s kojim treba raditi njega je najbolje ukloniti.
Nahida se pita, kako je moguće da dijete s brojnim peticama i diplomama, umjesto s vršnjacima u školi, ne pripada nigdje. Sustav ga sada tretira kao delikventa koji svakodnevno odgovara na pitanja krim inspektora, socijalnih radnika, psihijatara.
NAHIDA SRABOVIĆ, majka
Upravo je to ta stigma koja možda i druge roditelje koji su eventualno u našoj situaciji, dovode do toga da se povlače, da upravo učine ono što im se predlaže da ispišu dijete iz škole, da ne govore javno o tome, da jednostavno tu stigmu o kojoj se ne govori u našem društvu nekako izbjegli.
Za sada iz nadležnih institucija ne žele govoriti o slučaju jer se cijeli proces vodi pred institucijama. Međutim, ključno je pitanje kako i zašto je izostao multidisciplinarni pristup ne samo ovom djetetu nego brojnoj djeci s poteškoćama ili određenim poremećajima u našim školama.
LEJLA KURALIĆ ČIŠIĆ, profesorica na Edukacijsko-rehabilitacijskom fakultetu UNTZ
Nemamo socijalne pedagoge, socijalne radnike, nemamo psihologe. Nije to samo multidisciplinarni tim. To je transdisciplinarni tim koji treba da odgovori na potrebe djeteta. Znači, da bismo riješili problem, mi trebamo detektovati potrebu koju imamo kod naše djece. Mi imamo čak devet nivoa spremnosti određene zajednice na potrebe koje njihova djeca imaju. Mi smo daleko od te profesionalizacije
Profesorica Kuralić Čišić ističe da ni školama nije jednostavno, ali da institucije odavno ne slušaju glas stručnjaka i ne uvode socijalne pedagoge u škole, kao ni psihologe, edukatore rehabilitatore.
LEJLA KURALIĆ ČIŠIĆ, profesorica na Edukacijsko-rehabilitacijskom fakultetu UNTZ
Sve su to nekakve teškoće koje dijete dovode na neki način u situaciju da ono bude ismijano, odbačeno, isključeno. Jer ono se ne snalazi. Nema vještinu da bude dio grupe, a grupa je u obrazovnom procesu jako bitna. Ona se kasnije povećava. Djetetu je bitno da bude prihvaćeno, da bude dio grupe. Da po nečemu bude izdvojeno kao značajno i prihvaćeno.
Brojna su djeca s poteškoćama u razvoju ili s poremećajem u ponašanju u školama u Bosni i Hercegovini. Možda da poslušamo stručnjake, pristupimo im na način kako to od nas zakoni i konvencije traže – je u najboljem interesu djeteta, a ne da ih osuđujemo, stigmatiziramo i uskraćujemo im pravo na obrazovanje.
