Dva dobra prijatelja Ćesir Hasan i Hamzić Alija iz Razića, poznati po svojim šalama i zafrkancijama, njihov odnos bio je protkan smijehom i nekom lukavom podvalom.
Jednog vrelog julskog dana, Hasan je naišao kraj Alijinog imanja i zatekao ga kako znojan okopava kukuruz. Ideja mu je sinula poput munje.
“Alija, prijatelju moj,” reče Hasan ozbiljnim glasom, “čuo sam da te policija iz Glavatičeva traži. Kažu, hitno je, neki informativni razgovor.”
Alija se uspravi, obriše znoj s čela i zbunjeno upita, “Policija? šta sam sad skrivio?”
Hasan se suzdržavao od smijeha, ali mu je glas ipak podrhtavao: “Ne znam, samo su rekli da se odmah javiš.”
Alija ostavi motiku i krene pješice prema Glavatičevu, udaljenom pet kilometara. Kada je stigao u policijsku stanicu, dežurni policajac ga pogleda zbunjeno.
“Druže Hamziću, niko vas nije zvao. Sigurno je neka zabuna,” reče policajac.
Alija shvati da je žrtva Hasanove šale, “Hasan, je li?” Pomisli u sebi, “čekaj samo, vratit ću ja tebi.”
Prošla je godina dana, a Alija je čekao pravu priliku. Jednog dana, Hasan ga upita: “Alija ti svuda ideš, znaš li možda ima li kakva kuća na prodaju u Sarajevu? Alija se pretvarao da razmišlja, a onda reče: “Ima, naravno u Hrasnici u ulici Marijana Papca broj 122. Prava ljepotica, vrijedi pogledati.”
Sutradan, Hasan se uputi u Sarajevo, u potragu za ulicom Marijana Papca. Cijeli dan je lutao Hrasnicom, ali ulici ni traga. Na kraju upita jednog mještanina.
“Izvinite, znate li gdje je ulica Marijana Papca?”
Mještanin ga pogleda zbunjeno: “Marijana Papca? Prvi put čujem za tu ulicu. Sigurno ste pogriješili.”
Hasan se uhvati za glavu. “Alija, prevarantu jedan,” uzviknuo je. “Vratio si mi istom mjerom!”
Kada se vratio u Raziće, Alija ga je dočeka s osmijehom, “Šta je Hasane, jesi li našao kuću? Je li ti se svidjela ulica Marijana Papca?”
Hasan se nasmijao, shvativši da je prijateljstvo ipak važnije od svake šale. “Priznajem, Alija , nadmašio si me. Ali, znaš kako se kaže, ko se zadnji smije, najslađe se smije.”
