Gledam po ovim društvenim mrežama, mnogo, brate, ljudi lažu. Lažu jedni druge čim zinu. Ne znaš šta je gore kada pretjeruju u pohvalama ili kuđenjima, nigdje istine, sve nešto nakićeno pa nabolje ili nagore. Cura se našminka kao klovn pred izlazak na scenu cirkusa, a dole osula paljba pohvala: Goriš! Ljepotica!Medu!Woooouuu!Najljepša! i sve tako u tom smislu. Da se bar neko nađe pa joj prijateljski kaže, hej drugarice malo si pretjerala sa tim lukom obrva, eto ih kao stari most u Mostaru, sjene su ti kao zelena trava, a umjetne trepavice pokreću vjetar kada trepćeš. Pa možda bi poslušala i slikarije na svom licu učinila ljepšim, ali fejzbuk publika daje krila u pogrešnom smjeru. Eto samo jedan primjer, a takvi smo u svemu.
Sjetih se mog dragog čika Omera, rahmet mu duši, bio je otac moje dobre prijateljice Mirsade. Naš zadnji susret je bio u Konjicu na pijaci. Ide on sa svojom ženom i kad me sretoše, teta Mina krenu da me hvali, „lijepa si mi ko lutka, eto te ko cura“, a čika Omer ni pet ni šest: „Nije, debela je preko svake mjere.“ Ja sam ga zagrlila kao svog oca i rekla mu: „Tako je čika Omere, daleko sam ja sada od one cure, debela, jašta sam.“ To nam je bio zadnji susret, a ta njegova iskrenost samo ostavi zadnji pečat na moje pohranjeno sjećanje na jednog poštenog, istinoljubivog čovjeka.
A opet, trebaš imati dječije poštenje, pa izreći „car je gol“, kad je potrebno. Malo je takvih.
Prije nekih tridesetak godina, bila sam teško bolesna, u to vrijeme rijetka autoimuna bolest mi je dijagnostikovana i nakon liječenja u bolnici preporuče mi nastavak liječenja u Crikvenici, eto, kao oni imali neke metode liječenja koje daju rezultate. Hvata se čovjek za slamku i ja odoh, mada s teškom mukom, djeca bila mala, nisu mi se ostavljala. Iz ono malo znanja o autoimunim bolestima saznala sam da je to proces kada se naš vlastiti imunitet pobuni protiv nas i počne praviti loše stvari u organizmu. Po savjetu jednog istočnjačkog liječnika, potrebno je osloboditi se svih stega, hipokrizija i prema sebi i drugima, živjeti suštinu, bez pomoćnih dodataka koji nam olakšavaju društveno djelovanje. Odlučih da u tih dvadesetak dana pokušam tako živjeti. Iskrena do kraja prema sebi i prema drugima.
Bila sam tada mlada, prilično zgodna i ubrzo sam „primjećena“od ostalih pacijenata. Jedan stariji gospodin nije propuštao priliku da pohvali moj svjež izgled ujutro na terapijama i ja u stilu te novoprihvaćene iskrenosti jednog jutra mu odgovorih: „Nema potrebe da se razbacujete riječima, imam ogledalo, a ja znam kako se osjećam i to nije lijepo. A i vi ste prestari i prebolesni da gubite vrijeme na ta jalova udvaranja.“ Naravno, čuo je on, a i pedesat drugih i začas se proširi glas o meni kao jednoj jezičavoj nedostupnici. Taman. Za mojim stolom u vrijeme ručka sjedio je mlad čovjek, koji je imao neki piskutav glas kao kastrat, božemeoprosti. Pri tome, sjedio je ukočeno, služio se priborom za jelo kao robot, sav je bio neprirodan. Obzirom da nam je sjediti uz svaki obrok zajedno sljedećih dvadesetak dana upoznašmo se. Ispade da je i on iz Hercegovine kao i ja. Predstavi se kao Francek. „Nije vam to pravo ime, nema u Hercegovini Franceka.“- rekoh začuđeno. „Pa Franjo,zapravo.“ „A Vrane, tako reci.“- rekoh uobičajeni nadimak za to ime u našem zavičaju. Robot čovjek se malo nasmiješi i priznade:“Da, tako je.“ Od tada sam ga zvala Vrane. I svaki put bi se osmijehnuo, a osmijeh bivao sve širi i topliji.Malo po malo, počesmo i razgovarati. Ja o sebi pričala iskreno, onako kako jeste, bez uljepšavanja. On stidljivo otkri da je inženjer,pogonski, a sa puno više ponosa reče da je oženjen za liječnicu. Odmah mi tu nešto ne zaštima. Kasnije, kada se dodatno otkravio, polako sklopi priču svog života. Hercegovački seljačić, stigao u Zagreb na školovanje, upoznao pravu Purgerku i nakon ženidbe došao živjeti u stan kod njenih roditelja. Svaka riječ koju bi progovorio hercegovačkim naglaskom i načinom bila je prijekorno dočekana. Svaki obrok jedva bi progutao, jer punica jednostavno nije podnosila kako on srče i mljacka „kak cucek“. Volio je prirodu, kao svako dijete sa sela, ali supruga i njeni mrze izlete, radije se nedjeljom spava nakon ručka. I evo ima godinu dana, glas mu se promijenio, jedva da može govoriti tim neprirodno visokim glasom. Liječi se, ali pomoći nema. Nakon ovog njegovog razotkrivanja sve mi je bilo jasno. Čovjek je sebe zatomio, ušutkao, ukočio, pretvorio u laž, hodajuću laž i za to nema drugog lijeka nego vratiti se istini i istinskom svom biću. Sasvim otvoreno sam mu to rekla. Šutio je dugo i onda rekao:“Ima nekaj u tem što si rekla.“ „Ima nešto u ovome što sam rekla, reci to hercegovački, ne stidi se maternjeg jezika, koji si usisao s majčinim mlijekom. Kome ugađaš takvim govorom?“ Sljedećih dana Vrane se, uz moju pomoć prisjećao pravog hrcegovačkog govora, ponašanja. Za ručkom smo srkali juhu, i smijali se kao ludi tome, rukom jeli piletinu i ribu, pričali doživljaje iz djetinjstva, sjećali se dječijih igara, on mi pričao o čuvanju stada po hercegovačkoj škrtoj ispaši, o majci i katunima na planini, o čatrnji i borbi za svaku kap vode, o ocu, spečenom seljaku i švercu duhana kojim je namicao dodatni dinar u kuću, o mnogobrojnoj golotrboj braći i sestrama. I svaki dan pričao je sve više i sve ljepšim glasom, koji je iz tihog, visoko postavljenog, postajao ponovo normalan muški glas, njegov smijeh je bio glasan kao i moj, a ne onaj mišji hihot kojim se oglašavao. Jedne večeri u Crikvenici je gostovala tada slavna grupa Novi Fosili i ja sam kupila dvije ulaznice za Vranu i mene. Pozvala sam ga i na momenat se opet ukočio i propiskutao neku ispriku. Nisam se dala. Uporno sam ga nagovara da ide sa mnom na koncert i otišli smo. Gledala sam ga tokom koncerta. Sjedio je ukočen, nepomičan dok je cijela sala pjevala sa prelijepom Sanjom Doležal. I ja sam pjevala i plesala. U momentu kutom oka vidjeh da se i Vrane pokreće u nekom pokušaju plesa i gle čuda zna riječi pjesme. Dva sata nakon toga išli smo po autograme kod Sanje i gledajući kasnije u taj naškrabani potpis, priznao mi je da mu je to nešto najljepše što je u životu dobio. On je, zapravo, potajno obožavalac Novih Fosila, ali kod kuće se sluša samo ozbiljna glazba, a ti „prostakluci“ su zabranjeni. Ne znam da li mi ga je bilo više žao ili sam bila bijesna na njega, što je dopustio da propadne u laž od života, u pravila koja nisu njegova u tuđi život odbacujući sebe i sve svoje. Idući prema hotelu ja sam na pustoj ulici počela pjevati pjesmu koja mi je još zvonila u ušima i slobodno zaplesah uz melodiju. Moj pratilac me gledao u čudu i odjednom kao da zbaci oklop sa sebe i sam zaplesa i zapjeva. Lijepim glasom. Gledala sam to pretvaranje ličinke u leptira. To širenje krila slobode. Znala sam da je njegovo liječenje završeno. Ako ne dopusti da ga opet prekrije stara prašina čamotinje i tuđih pravila kada se vrati kući.
Nisam nikada više čula ništa o njemu, ali sam lekciju koju sam tada naučila zapamtila zauvijek. Lako se izgubimo u lažima, lažući sebe i druge. Budimo svoji, iskreni prije svega prema sebi, pa onda i prema drugima. Nekada će nas to koštati, ali je dobitak ipak veći. Za početak razmislite kada „nevino“ slažete na fejzbuku, laž brzo pušta korijenje i ni sami ne postanete svjesni kada se nađete u njoj do grla zatrpani.
MIRJANA KAPETANOVIĆ
