KonjicMagazin

Emir od Konjica

Kad je dobio ključeve grada, ni vrata ni brave, gotovo ni grada nije bilo, samo ime ostalo Konjic na toj ruševini, kamenu na kamenu, rezultatu četverogodišnjeg bestijanja brđana i ovih i onih, teškim i lakim oružjem.

Kako li se samo usudio prihvatiti teškog zadatka, grad ponovo učiniti gradom, a ni privrede ni privrednika iza leđa?

Trebalo je podsjetiti i građane na ono što ih čini građanima, a od onih koji to nikada nisu bili pokušati napraviti nešto nalik.

Nelak posao, a neizvjestan. I onda počeše da se ugledaju ponovo ulice, dostojne da se tako zovu, kuće se kućama načiniše, njive zatravljene i sađene samo minama četiri duga proljeća, ponovo počeše hraniti selo i grad.

Dođoše mostovi na red.

Ne znam hoću li ih se sjetiti svih koji nastaše ili se popraviše od tada, halalite, jer puno ih je bilo:

viseći Džajićki, viseći Gornjepoljski, Bijeljanski, Orašljanski, Željeznički, Lučki most, Stari, nikad ljepši u četiri zadnja stoljeća, i najveći u državi, Lisičićki…

Stari grad umiven, obnovljen, dotjeran da se pod mladog može prodati. Najzad Konjic postade pravi grad s muzejima, restoranima, hotelima.

I opet da pitaš ovaj naš svijet valja li to išta, naći će dlaku u jajetu. Ma šta dlaku u jajetu, jaje u dlaci će naći, eto takav je naš svijet.

Zato mi dođe da napišem ovo malo, za velikog čovjeka, makar ga u Konjicu ne slavili kao Mostarci Komadinu Muju ili Sarajlije Mehmed-bega Kapetanovića Ljubušaka, neka ostane riječ.

Možda kad nas nestane, kad bivši budu svi oni koji su mislili da su i oni mogli tako, možda i više, a Bog zna da svakoga stavlja tamo gdje najviše može i treba biti, naći će se neki koji će reći da je taj čovjek imao istinsku ljubav za ovaj grad i da je pravi Emir od Konjica.

Priče ispod Prenja

Mirjana Kapetanović

Slični članci

Back to top button