Šaćir Hrnjica je poljoprivrednik. Većina njegovih rođaka i komšija u Goranima su poljoprivrednici. Nekada su sadili tone krompira, luka, paradajza, mahune, jagode… Danas tek dvije porodice sade „na veliko“.
„Od davnina su na ovim prostorima ljudi živjeli, oni su prepoznali pitomost ovog kraja. Ima spomenika, stećaka… Nalazili smo stare kovanice i alat“, priča Hrnjica.
Gorani su smješteni pod obroncima planine Bokševice, na desnoj strani donjeg toka Neretvice, 30-ak kilometara sjeverozapadno od Konjica. U prošlosti je ovuda išao drum iz Hercegovine za rudarsko područje Kreševa i Fojnice. Ukupno 30 sela gravitira toku Neretvice.
Raditi se mora da bi se živjelo
„Naše je povrće prepoznato po kvalitetu na svim pijacama i gradovima gdje smo ga prodavali. Svi proizvodi s ovog prostora imaju neku posebnu boju, jednostavno privlače oči prolaznika i kupaca“.
Kaže da nekada nakupci prodaju Bog zna otkud robu hvaleći se da je iz ovog kraja.
„Prije polovine jula je nemoguće da ovdje uzri paradajz na otvorenom. Ko god vam kaže drugačije, laže vam“.
Šaćir nam pokazuje svoju parcelu od sedam duluma. Onomad, kad ju je njegov otac pazario, vrijedila je toliko da je mogao kupiti deset krava.
„Kad dođete ujutro da radite, mislite da nema nigdje drugo na svijetu ptica osim ovdje“.
Na početku parcele je veliki plastenik. Naš domaćin ga je dobio uz pomoć općine i jedne humanitarne organizacije. U njemu su prisadi paradajza, a u tek pripremljeno zemljište sadi mahunu i paprike.
„Rođen sam i odrastao ovdje. Radim ovu zemlju čitav život i da mi bilo gdje nude stan i pravo da ne radim ništa, ja to ne bih ni pogledao“.
Parcela je zagrađena. Divlje svinje prave štetu i kada parcele ne bi bile zaštićene, teško bi se do ljetine došlo.
„Radit se mora, da bi se živjelo, bez obzira gdje se čovjek nalazi“.
Šaćir i njegove komšije uglavnom prodaju ono što zasade.
„Nešto ostavimo za svoje potrebe, ostalo prodamo. Danas je lakše raditi. Ljudi su izmislili freze, kopače, sadilice, sistem kap po kap… Natapaš jednu parcelu dok radiš drugu. Dok je naroda ovdje bilo, toga se nije imalo“.
Posao kao terapija
U međuvremenu su se ljudi počeli iseljavati. Danas u Goranima uglavnom žive oni rođeni sredinom prošlog vijeka. Njive zarastaju i tek se rijetke obrađuju.
Selo je rasuto na nekoliko mahala. U centru su džamija i škola. Na mjestu sadašnje, koja je izgrađena ’80-ih godina, bila je stara džamija – iz 1575.
Povrh sela, u gustoj grabovoj šumi, nekropola stećaka. Ovdje ih ima ukupno dvije stotine. Dosta ih je velikih, poput onih u Radimlji. Zbog ovih historijskih i nekih prirodnih vrijednosti, ovaj kraj je proglašen nacionalnim spomenikom.
Voda teče kroz svaku mahalu u selu i napaja zasade.
„Ima još ljudi iz moje generacije i poslije nas nikoga više neće biti. Svi govore moje dijete neće raditi ono što ja radim i tako djeca odoše“.
Na jednoj njivi starija žena trijebi travu iz lijeha luka. Ne žali se da je posao težak, već ga vidi kao terapiju. Njen sin i snaha obrađuju najviše zemlje u selu.
Na drugoj njivi, opasanoj kamenim zidom, sredovječni muškarac freza. Zemlja rahla. Stare voćke – jeribasme, takiše, budimke – u cvatu i pčele im u cvjetove zalaze.
Žale se ovdje da tog autohtonoga voća ima sve manje. Predmnijevaju da se nešto desilo u vazduhu i da ono zbog toga više ne rađa ko nekad. Stari ljudi iz ovoga kraja tvrde da se „nešto s klimom pobrkalo kada su izgradili velike brane na Neretvi – Jablaničko jezero, Grabovica, Salakovac“.
I taj dan će jednom doći
Šaćir veli da se od poljoprivrede čovjek ne može obogatiti, ali da se može, uz umjeren rad, solidno živjeti. On, recimo, svoje proizvode daje kupcu na veliko na kućnom pragu.
„Možda se uzme malo manje para, ali je lakše raditi“.
Dok sadi paprike, priča kako nije dobar poljoprivrednik onaj koji posebno sadi za sebe i posebno za tržište. Što jede on, jedu i njegovi kupci. Kad ga pitaju da li koristi pojedine hemijske preparate, on objasni.
„Ne mogu reći da ne štitimo usjeve. Svi preparati su kao i preparati za ljude i treba se držati uputstva. Jedna tableta je lijek čovjeku, ali bi ga možda ubilo popije pet“.
Svaka priča s Goranima završi istim žalom. Ljudi odlaze, a plodne njive proždiru korov i divlja loza. Kažu da sela izumiru.
„Ne znam ima li čovjeka u ovom kraju da mu je žao kao meni što ljudi odlaze i što ovaj dio zemlje ostaje pust“.
Kad ga upitah boji li se da će i njegove njive jednom zarasti, Šaćir odgovorni spokojno.
„Zarast će kao i kod drugih. Došao momak iz grada u selo kod oca i našao ga kako čisti njivu i kaže mu: pusti to, ili zaraslo sad ili za pet godina, svejedno je. I taj dan će jednom doći“.
Poljoprivreda kao prioritet
Sanela Tucaković je magistrica poljoprivrednih nauka. Živi i radi u Konjicu. Ona već šest godina daje savjete poljoprivrednicima u dolini Neretvice. U početku su bili nepovjerljivi prema njoj. Radili su po svom tabijatu i teško su prihvaćali da im drugi govori kako treba sijati.
„U početku nisu slušali savjete, radili su po svom, nisu imali povjerenja u mene, jer sam žena i mlada osoba. Sada uče zajedno sa mnom“, kaže Sanela.
S njom razgovaramo u poljoprivrednoj apoteci u kojoj i radi. Često je na terenu, priznaje, jer se tek izlaskom na teren stječe jasna slika o tome šta ljudima treba.
„Što se tiče fitoterapije, naglašavam da su ta sredstva lijek i da se treba držati preporuka – šta, čime i kada tretirati“.
Tvrdi da konjički kraj ima ogroman potencijal za razvoj poljoprivrede. Zemlja je plodna i ima čiste vode.
Da bi se radilo više, potrebni su ljudi. Neki je čovjek nedavno u sjemenari kupio četiri kilograma sjemenskog luka, a nekada je kupovao u tonama.
„Kćer mu se udala, a sinovi otišli u Njemačku. I on nije jedini kojemu se to desilo. U selima ostaju stariji i žale se da nemaju sa kim da rade. Osjeti se da ljudi manje proizvode i kupuju našu hranu, domaću“.
Primarna djelatnost bi, objašnjava ova agronomkinja, trebala biti proizvodnja hrane za naše stanovništvo.
„Ako proizvodimo hranu, imamo budućnost, sigurnost… Tako bismo zaštitili naše ljude, njihovo zdravlje, prirodu, okoliš. Nažalost, ništa od toga“.
Njena pretpostavka je da ćemo, ako se nešto radikalno ne promijeni, uskoro prestati uopće proizvoditi hranu.
„Ovo je možda posljednja generacija koja radi na njivi. Njihovi preci su bili tu, oni su cijeli život tu, ali, koliko god to njima bilo bolno, njihova djeca više nisu tu. Rad na polju nažalost izumire“.
Pita se jesmo li pogriješili zato što mlade nismo na vrijeme pomogli i usmjerili ih pravcu iskorištenja blagodati koje su naslijedili.
Od poljoprivrede živi
I Asim Smajić je iz Gorana. Nalazimo ga u donjem dijelu sela. Stajskim đubrivom gnoji jaže, drugdje kažu kúće, u koje je zasadio krompir. Njegov brat, Derviš, tovari đubrivo u civare.
„Ovdje sam rođen i ostao sam još tu. Dokle mogu, radit ću. Bavim se poljoprivredom i od ovoga živim. Proizvodim za sebe i svoju familiju. Ostalo prodam. Naš paradajz prispije kad ovaj u Čapljini i Metkoviću prođe“.
Čak i iz Trebinja, kaže, dolaze da kupe njihov paradajz. Prošle godine su dobro prodali i nadaju se da će i ove.
„Ova zemlja je dosta plodna, treba na vrijeme raditi, imati malo mehanizacije i volje, i to je to. Prošle godine mi je tri puta grad naišao. Znaš kako nam je oštetio… Najviše je paradajz osjetio“.
Asim ima stan u Konjicu, ali nema želju da živi u gradu. Žali se da nema ljudi, da nema ko raditi.
„Mlađi odoše u gradove radi posla. Neki se školuju. Još smo mi ovdje i kad mi ne mognemo raditi, sve će ovo zarast. Vidite i sami kako se zapušta, ne obrađuje se“.
U budućnosti ne vidi da će neko ovo obrađivati, ako se ne bude moralo.
‘Kad više ne mognem, Bože moj…’
Prema podacima Vanjskotrgovinske komore BiH, vrijednost uvezene hrane u Bosnu i Hercegovini u prošloj godini povećana je na – 2,2 milijardi eura. Godinu ranije, uvezeno je hrane u iznosu od – 1,7 milijardi eura.
Uvozili smo hiljade tona krompira, paradajza, jagoda, jabuka, kruška, žitarica… Uvozili smo i ono što smo mogli proizvesti na našim njivama.
„Dođem ovdje i ne možeš putem nikoga ni srest’, ni vidjet’. Prije, ja radim ovdje, ovaj ondje, onaj ondje… Malo popričamo usput, posavjetujemo se. Stariji pomriješe, a nas malo“.
Kaže da se s klimom nešto događa čim moraju kupovati mreže da se od grada zaštite. Sole ovdje, sjeća se, nije prije često bivalo.
„Da mi sijemo i obrađujemo ovu zemlju, manje bi kupovali uvezene proizvode iz Turske, Grčke, Albanije… Volim ovu zemlju, da je ne volim ne bih ovdje ni ostao“.
Asim kaže da će raditi dokle bude mogao.
„Kada više ne mognem, Bože moj…“
U Bosni i Hercegovini je oko 2,57 miliona hektara poljoprivrednog zemljišta, od čega je ono obradivo – njive, vrtovi, voćnjaci, vinogradi i livade – u Federaciji BiH 747.000, a u Republici Srpskoj oko milion hektara. Gotovo pola od ukupne obradive površine svake godine ostane neobrađeno.
Većina poljoprivrednog zemljišta je u državnom vlasništvu. Ministarstvo za poljoprivredu na državnom nivou ne postoji.
Zemljište se masovno pretvara u građevinsko tamo gdje se vidi prilika za zaradu.
Kada se uzme u obzir da svake godine ostavimo tolike količine zemlje neobrađenom i kada izračunamo prosječne prinose pojedinih kultura, njihove prosječne tržišne cijene i činjenicu da kupujemo uvezenu robu, jasno je da kao država i kao građani propuštamo godišnje zaraditi više stotina miliona eura.
Nemajući šta raditi, prepušteni sebi, ljudi su otišli iz zemlje ostavivši njive da zarastu u korov i trn, a vijekovima prije su ovdje dolazili ljudi tragom priča o gorama bosanskim – gdje je zemlja horna, plodna i rodna i gdje vode čiste ima.
(Priča iz autorskog serijala „Zelene milje: Reportaže i video priče o stanju i perspektivama ekološke svijesti u BiH“ nastala je uz podršku Fonda otvoreno društvo BiH.)
IZVOR: AL JAZEERA
