DruštvoKonjicSmrtovnice

Mirjana Kapetanović: PETAK U ČETVRTAK

Obavještavamo sugrađane da se pazarni pijačni dan ( koji je redovan petkom) zbog nastupajućeg praznika Ramazankog Bajrama promjera za četvrtak 20.4.2023. godine.”- navode iz JKP Standard Konjic.

Evo ga kao u mojoj davno napisanoj priči

PETAK U ČETVRTAK

Sjetih se jedne davne priče izKonjica kad se isto ovako potrefio Bajram u petak, pa se tradicionalni pazarni dan premjestio u četvrtak da se ljudi mogu snabdjeti svim potrebnim za veliko slavlje. E, u to vrijeme nije bilo Radio Konjica, pa sve informacije prenosio telal dobošar, hodajući od sokaka do sokaka i dobošao u onaj svoj doboš, narod se okupljao, a on onda podvrisne grleno:

„Ćujte i poćujte narode, ovamoder svi da kome ne promakne. Daje se na znanje da će ove hevte petak biti u ćetvrtak, jerbo Bajram pada u petak, a ha Bajram prođe, opet će petak bit u petak.“

Ovako su se prenosile sve vijesti građanstvu, pa bogme i one kad se kome mora šta priprijetiti. Dogodi se da neki šaner maznu kabanicu od lokalnog žandara, a imali dobre kabanice, sa njima i na kišu i na snijeg, ne propušta. Kazna nije mala za lopovluk, pa se dade nalog gradskom dobošaru da obznani zlodjelo i prijeteću kaznu izvršiocu. Da što ne bi zabrljao dobošar, a mnogo je vlasti stalo da se ovo dobro utuvi u pamet narodu, sa njim prošeta ulicama i sam komandir žandarmerije, Austrijanac, koji je tek došao u Konjic raditi i tek po koju bosansku riječ natucao. Zadobošari dobošar ulicama Konjica i povika iz sveg glasa:

„Ćujte i poćujte narode, neka je baraba ukrala kabanicu od žandara. Nek je metne u karaboju i ćuva ko svoju inaće biće belaja.“

Na to komandir ozbiljno zaklima glavom i ponovi strašnu prijetnju: „Ja, ja, biće belaja, biće belaja.“

Nego, ovih dana naš grad počašćen, snima se serija o našem prvom predsjedniku. Ulice pune nekih užurbanih ljudi sa kamerama, reflektorima, kamioni puni scenske garderobe, mnoštvo zaposlenih ljudi i još više besposličara koji prate pomno šta se to dešava u našem gradiću. Bogme ima i statista, pa i glumaca sporednih ali i važnijih uloga, a naših Konjičana. Tako šetam sa mojim Astorom kad pred mene izbi Švabo, obučen po svim propisima vermahta, pa se i nekom puščetinom zaprtio. Gledam u njega, a noge mi blago drhture, kad se ukaza osmijeh na do tad strogom vojničkom licu:

„He, he, prpa, aaaaaa, nisi me poznala, jes` vid`la kakav sam Švabo.“ – moj jaran Prkanjac, a nisam ga poznala Bog i istina.

Sjetih se odmah kako se isto nekakv film snimao u Konjicu, prije pedesetak godina, da li je to bila „Bitka na Neretvi“ ili neki drugi ne sjećam se, elem eto isto tako zafalilo statista i nakupili ove naše raje konjičke, te onoga obukli u partizane, onog u Švabe, bilo i dobrovoljaca za četnike, kasnije nosali brade mjesecima, oslačalo se, i prijavi se i Ibro, hajmo ga tako zvati, a nije Ibro. Bila dobra dnevnica i ručak, zauhar je, a nije teretli. Obukli ga u švapsku uniformu, te sa njim na stražu. Snima se jedan dan, snima i drugi, treba im Ibro, a žena mu se kod kuće zabrinula gdje li je hud, da mu se nije šta desilo na „tom filmu“. I Mejra nazula kundure, pa u potragu za Ibrom. Kad se probila kroz onu gužvu vidi ga onako obučenog, sa puščetinom na ramenima, tačno joj se noge otkinule, Ibro li je njen, a možda i nije. Primakla se bliže, pa oprezno zove:

„ Ibro, Ibro!“- on ni mukajet.

„Ibro, jadan jesi li to ti, ja sam tvoja Mejra!“- sada odlučnije progovori žena, a Ibro će ti strogo, sve u skladu sa ulogom:

„Vek Mejro božjutimajku, vidiš da sam Švabo!“

A, bilo tada tih curetina u Konjicu, ko vile, sve stasite, i lijepe. Otišao redatelj u Igman, pa ih se nabirao k`o Đula krušaka. Obuklo ih u partizanske uniforme, pa ih stavilo pred Bondarčuka, kad on vrisne „Palji“, top opuca, a one mokrim krpama hlade (ko đoja) topove. Ali, makar se čini da je mala uloga, moj brale nema male uloge u velikom filmu, sve se one poudaše još prije premijere, odoše ko halva po najskupljoj cijeni.

Ali najslavniji Konjičanin u filmu ikada, a bilo je naših po tim filmovima ne da mi se brojati, je Žuti iz slavnog partizanskog filma Kozara. Naš čovjek bio, Konjičanin. Glumio, eh opet Švabu. Bio onako prirodno žute kose, plavih očiju, ma pravi Švabo, a ni uloga mu nije bila mala. Ganjao ga Ljubiša Samardžić prijeteći: „Platit ćeš mi Žuti!“ i sve tako, dvije minute, malo li je za filmsku minutažu. Mi smo kao djeca gledali u njega kao u najveću holivudsku zvijezdu i došaptavali se s ogromnim pijetetom:“Eno ga Žuti.“

Mnogo će još slavnih ovaj grad iznjedriti. Neka, jesmo mala čaršija, ali kvalitetna.

MIRJANA KAPETANOVIĆ

Slični članci

Back to top button