PIŠE: Mirjana Kapetanović
Moj babo je bio musliman, onaj pravi, sa dna kace.
Kad je izašao iz rata kao oficir, dva puta odlikovan ordenom za hrabrost, pa nastavio još dvije godine da se lomata po planinama hercegovačkim loveći škripare i tada je bio musliman i klanjao petvakata kad su mu uvjeti i mjesto dopuštali. Kasnije je izašao iz vojske i Partija ga kao zaslužnog borca postavi za direktora Špedicije. A gadova i onda bilo kao i sada, doduše manje, ali je bilo i prijave Komitetu da Azim klanja svaki vakat namaz. I dođoše dva picoperca partijska džukca u kožnim mantilima da „ispitaju“ slučaj druga Azima.
Pitaju onako oštro udbaški, sa prijetnjom Golog otoka u glasu, je li istina da klanja. Kaže babo jesam, istina je. Elhamdullilah, sada imam priliku svaki vakat na vrijeme klanjati, od kada sam skinuo uniformu i vratio se s terena. Udbaši se šokiraše ovakvim odgovorom, pa još malo treniraju strogoću, prijete otkazom, zatvorom, izbacivanjem iz Partije. A, gdje ste vi drugovi primljeni u Partiju, pita ih babo Azim. Pa kako gdje u našoj Partijskoj ćeliji, kažu džukele i podguzne muhe Partije. E, vidite drugovi, ja sam primljen u Partiju na vrh čuke koju sam sa svojim vodom osvojio u isto vrijeme kada sam odlikovan ordenom za hrabrost. Nakon ovog odgovora fićfirići agilni pokupiše se i niko više babu ne upita klanja li ili ne, posti li i vjeruje li u Allaha.
E, ovih dana čitam iste takve fićfiriće u vjeri, podguzne muhe neke nove ideologije, pametnije od ajatolaha, agilnije od svakog partijskog poslušnika kako pozivaju na linč svakog vjernika muslimana koji kupi djetetu paketić, okiti jelku, ne daj Bože slavi Novu godinu, odmah će ga na spisak staviti, a sa spiska može svugdje, moj brate kad te jednom zabilježe kuku ti se majci. Kažu ima i meleka kruže po gradovima i bilježe ko ima okićenu jelku, pa će te pitat na taksiratu šta si kitio i šta si slavio, ne`š šale preko sirat ćuprije.
A mi smo kod mog babe Azima u Počitelju slavili Novu godinu i bilo veselo i sretno, da je sreće i sada bi slavili, ali nema nas više, što pomrlo, što rastjerano ovim zadnjim ratom. Kada bismo mi stigli iz Konjica, odmah su nastajale pripreme za slavlje. Ja sam motala sarme, jednu od kiselog kupusa, a jednu od raštike, jer moji Počiteljci nisu voljeli kiseli kupus, a opet meni slavlje bez sarme nije slavlje i tako sam njima motala japrake u raštici. Ma dobre obje varijante. Adem i babo Azim su išli u Stolac po meso suho, nije ga bilo nigdje boljem, pogotovo jarčetine, a u Čapljinu po janje koje će se vrtiti na avliji, Faćo donosio ribu iz Ploča. Moja jetrva Mima i ja smo bile zadužene za vino koje smo kupovale u Tasovčićima kod jednog gazde, imao prvoklasnu žilavku i crnu blatinu. Pa kad nam iz velike bačve nasu petlitara u vanjik, ode u kuću da donese pletaru, a Mima meni kaže „pij kurvo dok se nije vratio“, pa se jetrve nalilaše ko majke od brzog i naglog pijenja iz vanjika, jedva smo se kući vratile. A naša dječica su s radošću kitila naš veliki lovor ispred kuće, nismo imali jelku, a lovor zelen, hajde šta ima veze. Sami su pravili ukrase od šarenog papira i vate, i divno se šarenio naš grm pred kućom i veselo svjetlucale šarene sijalice na prozorima. Slavlje je trajalo cijeli dan i noć, a lako je nama bilo slaviti svi svirali i pjevali kao slavuji, Počitelj se orio od nas i svima milo bilo da nas sluša, nikome nije smetalo, jer su i drugi slavili i veselili se novoj godini, danima koji dolaze, životu punom nade, radostima i očekivanjem najboljeg za sve nas. Ne daj Bože da smo tada znali šta nas čeka, ali Bog nam ne dozvoljava da znamo, tako i treba. Zato nam dozvoljava da se radujemo svakom trenutku života, ovdje i sada, da ne propuštamo život zbog glupih, izmišljenih pravila, zbog prošlosti i neizvjesne budućnosti, svaki trenutak je naš i provedimo ga najbolje moguće.
SRETNA VAM NOVA GODINA DRAGI LJUDI, SRETAN VAM SVAKI TRENUTAK ŽIVOTA, SVAKA PRILIKA ZA SLAVLJE I VESELJE, ŽIVI I ZDRAVI MI BILI.
