Putem pisanih narativa o ženama koje su prepoznate i izabrane od strane 10 saradničkih organizacija u projektu „Zagovaranje za ženska prava“ kojeg finansira Evropska unija, a realiziraju Fondacija CURE i Fondacija za osnaživanje žena, želimo zabilježiti trag kojeg ostavljaju žene u svom okruženju. Priča Sabahete Hero iz Konjica jedna je od priča o snažnim ženama koje su donijele pozitivne promjene u svojim lokalnim zajednicama.
Konjic je mala općina u srcu Bosne i Hercegovine koja, kao i mnoge druge, ima prilično visoku stopu nezaposlenosti i to posebno među ženama. Stoga su su tamošnje žene organizirale i osnovale Udruženje „Nera“ kako bi radile na ekonomskom osnaživanju žena, prijavljivale se na pozive za projekte i na taj način organizirale edukaciju za žene. Ovo udruženje jedno je od onih s kojima rade predstavnice Fondacije CURE i Fondacije za osnaživanje žena (FWE) tokom provedbe projekta „Zagovaranje za ženska prava”, kojeg finansira Evropska unija.
Jedna od aktivnih članica Udruženja „Nera“ je Sabaheta Hero koja je ispričala da su one kroz različite projekte pomogle ekonomskom osnaživanju velikog broja žena koje su bile zainteresirane za takvo nešto. Osim toga, pomagale su rad Doma zdravlja Konjic i bolnice, a nadležne ustanove upozoravale su na poteškoće koje žene u toj lokalnoj zajednici imaju kada je u pitanju njihova zdravstvena zaštita. S lokalnim vlastima vodile su razgovore o mogućim olakšicama kako bi osnovale svoj obrt i doprinosile kućnom budžetu, te se tako i ekonomski osnažile. „Pomagale smo udruženju koje okuplja osobe sa invaliditetom, kao i starije i iznemogle osobe koje imaju mala primanja. Iz Konjica mladi odlaze, starije osobe ostaju, te se mi iz Udruženja trudimo da im pomognemo“, kazala je Sabaheta.
Ona je zaposlena kao higijeničarka u „Srednjoj školi“ u Konjicu, a tokom pandemije koronavirusa škola je radila online, ali je Sabaheta morala ići na posao svaki dan kako bi održavala higijenu škole. Na početku pandemije javljeno joj je da u bolnici nema dovoljno zaštitnih maski. „Došla sam kući i prvu posteljinu koju sam našla u ormaru sam oprala, ispeglala i tu noć sašila sam 85 maski i ujutro ih proslijedila u bolnicu. Plakala sam kad se sjetim tog perioda. Tokom tog perioda, sašila sam oko 6.000 maski i podijelila ih. Godinu dana radila sam po cijeli dan“, ispričala je Sabaheta. Odlazila bi u školu kako bi tamo dezinficirala sve kabinete, učionice, toalete, a onda bi se vratila kući i šila maske koje je dijelila. „Hodala bih pijacom i vidjela starije žene koje prodaju malo svoga voća i povrća pa sam njima dijelila maske. One bi me pitale koliko košta, ali nikad nisam htjela uzeti novac. Naše maske odlazile su do Mostara, udaljenih mjesta oko Konjica i Mostara, ali i do susjednih zemalja Srbije i Crne Gore, Tutina i Pljevalja“, prisjetila se Sabaheta.
Ona kaže da članice Udruženja „Nera“ rade sve kako bi doprinosile promjenama, ali smatra da se to slabo prepoznaje u lokalnoj zajednici. Za primjer je navela nedavno okupljanje nakon brutalnog ubistva žene u Bihaću koje je počinio suprug, a na skup se odazvalo samo njih petnaestak. „Mi moramo djelovati, nešto učiniti. Radim u školi i kad primijetim neke promjene na djetetu i vidim da nešto nije u redu, odem do psihologa/inje, pedagoga/inje kako bi porazgovarali/e. Mi moramo raditi na takvim stvarima jer je sistem potpuno zakazao“, upozorila je Sabaheta.
U Konjicu, ističe Sabaheta, ima zainteresiranih žena koje se bore i trude, a ona, kao šnajderica, rado prenosi svoje znanje svima onima koje žele učiti taj zanat, te otvoriti obrt. No, kaže da su veliki izdaci da bi se pokrenuo neki biznis, ženama je to neisplativo, zbog čega se odlučuju raditi u kući. „Imamo jako mnogo sposobnih žena koje bi radile, ali im trebaju finansije da bi pokrenule stvari“, zaključuje jedna od članica Udruženja „Nera“, Sabaheta Hero.
Izvor: Fondacija CURE
