Što se tiče BiH, tu nam niko ne treba zavidjeti jer je tu stanje dosta loše. Meni je žao, ali tri relativno homogenizirana naroda koji nikako da nađu zajednički jezik a ljudi glasaju za nacionalne stranke, kaže Stanković

Ne možemo reći da nismo mi krivi zato što nam je "ovako". Јedino što nas može osloboditi krivice je spremnost da stradamo u borbi protiv ukidanja sloboda, bez obzira na cijenu. Ljudi ne smiju da pristanu da budu ućutkani, već moraju da dignu glas protiv svake tiranije, kaže vladika zahumsko-hercegovački i primorski Grigorije u intervjuu za Nin.

Ovogodišnji pozorišni festival "Dani Jurislava Korenića" je za beogradskog reditelja Kokana Mladenovića bio izuzetno uspješan. Naime, sa svojom predstavom Jami district Mladenović se krajem decembra 2017. iz Sarajeva u Beograd vratio sa čak tri nagrade: za najbolju režiju, za najbolju predstavu, kao i za jednu od tri najbolje glumice festivala. Mladenović za avangardu govori o svojoj predstavi i svom radu, ali i o prošlosti, “Četvrt veka nakon Drugog svetskog rata, uprkos slabostima, o Jugoslaviji se govorilo kao o jednoj od najprogresivnijih država na svetu. Sedamdesetih godina prošloga stoleća, SFRJ je zemlja socijalnog izobilja, fića, godišnjih odmora, putovanja, kulturnog buma, BITEF-a, FEST-a, MESS-a… Dvadeset i pet godina nakon ratova devedesetih, na Balkanu govorimo o istim ljudima, istim mestima, istim politikama, istom nacionalizmu, i to zato što nije bilo ni unutrašnje ni međunarodne volje da se podvuče crta i da se iskreno i otvoreno kaže šta se zapravo ovde dogodilo”; te sadašnjosti, odnosno formalnom odlasku Vučića u Srebrenicu, “Zato što je sve farsa i zato što je kao dan jasno da ovde nema nikakve iskrene namere da se ide ka pomirenju, da se suoči sa zločinima za koje smo odgovorni. Da je drugačije, zar bi Republika Srpska i njen predsednik na taj način bili uvedeni u politički i javni život Srbije?! To neprekidno postavljanje Dodika tamo gde mu nije mesto više je nego jasan znak da vlast u Srbiji pritajeno, pokvareno i podlo pokušava da kompenzira gubitak Kosova neskrivenom ambicijom da RS jednoga dana pripoji Srbije.”
Ovogodišnji pozorišni festival "Dani Jurislava Korenića" je za beogradskog reditelja Kokana Mladenovića bio izuzetno uspješan. Naime, sa svojom predstavom Jami district Mladenović se krajem decembra 2017. iz Sarajeva u Beograd vratio sa čak tri nagrade: za najbolju režiju, za najbolju predstavu, kao i za jednu od tri najbolje glumice festivala. Možda je Mladenovićev uspjeh donekle bio i očekivan s obzirom na to da je “dokumentarno-pozorišnu predstvavu” Jami district, odigranu na sceni Kamernog teatra 55, sarajevska publika nagradila ovacijama.

Elvira Dilberović, federalna ministrica obrazovanja i nauke, u intervjuu za Faktor, osvrnuvši se na obrazovni sistem u našoj zemlji podsjeća da je još uvijek baziran na tradicionalnom konceptu.

Trenutno je stanje u našem društvu takvo da bi veliki broj ljudi bio spreman ginuti zbog jezika i vjeronauka. Dakle, dokinuti ih je trenutno nemoguće bez velikih društvenih nemira, ali je moguće nuditi alternative i tako ljude oslobađati od etničkog i vjerskog tereta koji im je nametnut ili su ga sami sebi nametnuli

Muškarci uglavnom vrijeđaju žene kada osjećaju neku inferiornost. Međutim, kada uvrede stignu od osobe koja nas ne poznaje, nikada nas u životu nije srela, ne zna kakve smo osobe, onda je posve jasno da je tu, zapravo, riječ o nečemu drugom, ističe novinarka Sanela Prašović Gadžo u intervjuu za magazin Azra

Zerina Zahirović završila je master studije anglistike i demokratije i ljudskih prava na univerzitetima u Sarajevu i Bolonji. Trenutno radi kao istraživačica Centra za politike i upravljanje (CPU) u Sarajevu. U intervjuu za novinsku agenciju Patria govori o poraznoj obrazovnoj politici Bosne i Hercegovine, te o konstantnom padu broja učenika u školama širom zemlje.

Životni put Edhema Čustovića skupa s njegovom porodicom 1991. godine prvenstveno je odveo u Švicarsku, a potom i u daleku Australiju gdje danas niže uspjehe.

"U vrijeme kada je rat u Hrvatskoj počeo, moj otac je skupa s još tri osobe bio učesnik pobune na aerodromu Dubrave u kojoj je nekoliko hiljada rezervista odlučilo da ne ide ratovati u susjednu državu. Nakon pobune proglašen je neprijateljem države. S obzirom da su ga željeli odvesti u zatvor te se nije znalo da li će se uopšte vratiti živ, on je izbjegao u Švicarsku. Od tog trenutka promijenjen je naš čitav život", prisjeća se Čustović.

U informacijama koje su kružile u to vrijeme pojavila se i ona da bi u potrazi za njegovim ocem JNA bila spremna iskoristiti ostale članove porodice za ucjenu.

Zbog toga su majka i brat ubrzo krenuli put Švicarske, a Edhem je kao sedmogodišnjak ostao u Tuzli kako bi završio prvi razred osnovne škole. Situacija se s vremenom pogoršala te je kao jedino rješenje nametnuto da Edhema djed prokrijumčari preko granice, što je i učinjeno.

Izbjeglice u Australiji



Nakon tri i po godine boravka u Švicarskoj, porodica Čustović se preselila u Australiju. Zbog statusa izbjeglica i nedovoljno finansijskih sredstava, Edhem i njegov brat nisu bili u prilici pohađati neku od privatnih škola, ali to našeg sagovornika nije spriječilo da dokazuje svoje vještine.

"Australija je predivna, ali u bilo koju zemlju da dođete kao izbjeglica automatski ste stranac i morate se snalaziti. Živjeli smo u jednom od najsiromašnijih kvartova Melbourna, gdje su većinom bili imigranti. U svemu tome nismo imali izbor da idemo u elitne škole, nego smo išli u onu koja je bila najjeftinija za prevoz", priča Čustović za Klix.ba.

Njegova borbenost nakon srednje škole odvela ga je 2002. godine na renomirani australski La Trobe univerzitet na kojem je stekao titulu inžinjera elektrotehnike, a kasnije i zvanje profesora.

"Bio mi je veliki izazov da se dokažem na ovoj renomiranoj ustanovi. Prepreku mi je predstavljalo to što sam došao iz prilično loše srednje škole, pa sam se prve dvije godine borio da dostignem nivo studenata iz drugih srednjih škola", kaže ovaj Tuzlak koji je maksimalno iskoristio sve ono što mu je ova obrazovna ustanova ponudila.

Asistent na trećoj godini studija



Čustović se istakao i po tome što je jedan od rijetkih studenata u svijetu koji je priliku za proglašenje u asistenta dobio na trećoj godini studija.

"Profesor koji je držao nekoliko predmeta iz oblasti optičkog inžinjeringa se razbolio te je meni kao najboljem u njegovom predmetu rečeno da preuzmem rad. Bio sam šokiran, ali sam shvatio da je to jedinstvena prilika koja mi se neće ukazati u drugim okolnostima. Bilo je smiješno da sam predavao studentima koji su bili skupa sa mnom na časovima. Prvo me nisu shvatali ozbiljno, ali nakon određenog period otkrili su da im mogu pomoći. Mislim da je moja akademska karijera te godine i pokrenuta", dodaje Čustović.

Nakon sticanja diplome u prvom ciklusu studija, magistarski rad Čustović je odbranio u oblasti ekonomije, a doktorsko zvanje stekao je u elektrotehnici.

"Imao sam želju da kroz studije ekonomije, poduzetništva i inovacija spojim svijet biznisa s inžinjeringom. Korist inžinjeringa u poduzetništvu je dokazana i kroz praksu, a to upravo sada pokušavam prenijeti i na mlade ljude u BiH", pojašnjava ovaj 32-godišnjak.

Njegova znanja i vještine dodatno su potvrđeni članstvom u Institutu elektronike i elektrotehnike (IEEE), najveće profesionalne organizacije na svijetu, koja djeluje u više od 180 država te broji 440.000 članova, među kojima je bio i Nikola Tesla.

Dopredsjednik ovog instituta za državu Victoriju u Australiji postao je s 26 godina, dok mu je četiri godine kasnije dodijeljena funkcija profesionalnog inžinjera u Odboru za publikacije i servise.

"Tu sam dobio priliku da putujem u SAD te sjedim pored ljudi koji vode kompanije poput Googlea, Tesla Motorsa… Tako sam doživio novo iskustvo koje mi je promijenilo život. U posljednje tri godine sam počeo djelovati i na globalnom nivou, a dotad se moj angažman svodio na Australiju i Novi Zeland", pojašnjava Čustović, koji je ove godine izabran i za predsjednika IEEE-a u oblasti globalne industrije te sada sarađuje s osobama koje vode kompanije poput Twittera, IBM-a…

Svjetski poznati naučnik Nikola Tesla našem sagovorniku predstavlja jednog od uzora, prije svega zbog svoje nesebičnosti u radu koja ga je godinama pratila.

"Ako bi se barem nekoliko posto ljudi na zemaljskoj kugli ugledalo na njega, mislim da bismo živjeli u mnogo boljem svijetu. Razmišljam na način da koliko god bili inteligentni i uspješni u svom životu, vi ste niko i ništa ako niste dali svoj doprinos čovječanstvu te pružili pomoć ljudima koji nisu u mogućnosti da imaju to što vi imate", smatra Čustović.

Autor revolucionarnih inovacija



U poslovnom svijetu izdvojilo ga je nekoliko revolucionarnih inovacija, na kojima je radio skupa s nekoliko kolega. Najviše se ističe TIGER-3 radarski sistem koji trenutno koriste Univerzitet Cambridge te američka vojska.

"TIGER-3 je radarski sistem visoke frekvencije koji šalje vrlo male signale prema svemiru. Želimo oslikati jonosferu zemaljske kugle, a također studiramo utjecaj sunca na zemaljsku kuglu. Imamo tri radarska sistema koja smo razvili. Jedan se nalazi u Tasmaniji, drugi na Novom Zelandu, a najnoviji je u Južnoj Australiji. On je u 2014. bio prvi digitalni radarski sistem koji je razvijen od civilne organizacije te je prepoznat kao najinovativniji projekt u čitavoj Australiji", pojašnjava ovaj stručnjak.

Ovaj visokosofisticirani sistem osmišljen je za naučno-istraživačke radove, a postoji mogućnost da se putem njega detektuju i brodovi koje ne može zabilježiti klasični radarski sistem, zbog čega je za ovaj uređaj zainteresirana i australska vojska.

Čustović je utjecao i na smanjenje broja mrtvorođene djece u Australiji, zahvaljujući izumu Countakick čiji je također idejni tvorac.

Riječ je o nosivom uređaju u obliku pojasa koji korisiti kombinaciju mikrofona i senzora te prati kretanje bebe tokom zadnjih nekoliko mjeseci trudnoće, što je znatno smanjilo broj mrtvorođene djece u Australiji

"Uređaj je sastavljen od 16 mikrofona koji su upereni prema stomaku i snimaju razne signale. Na osnovu toga imamo razvijen algoritam koji odvaja signale, odnosno kretanje bebe, otkucaje srca majke i bebe… Te podatke šaljemo na jednu mobilnu aplikaciju koju može pregledati doktor, a također i roditelji te mogu promptno reagovati ako se događa neka nepredviđena situacija", dodaje Čustović.

BiH je bogata talentima



Smatra da je BiH bogata talentovanim mladim ljudima koji nemaju prilike kao njihovi vršnjaci u nekim razvijenijim zemljama. Upravo zbog toga je odlučio svoja znanja i vještine nesebično prenijeti i na bh. omladinu.

Foto: Darko Zabuš/Klix.ba
Foto: Darko Zabuš/Klix.ba


"Vidimo da mladi sve više odlaze odavde. Nećemo biti u prilici sve ih zaustaviti da napuste državu, ali moramo raditi na tome da usporimo taj val. Smatram da imam dovoljno znanja, iskustva i veza širom svijeta kako bih povezao mlade s iskusnim ljudima izvan BiH, a koji bi im pružali određen vid mentorstva. Izveli bi ih na pravi put, podržavali na njihovim projektima te podigli moral, uz napomenu da je potrebno da prestanu razmišljati o negativnim stvarima i da izlaz iz BiH nije jedino rješenje", navodi on.

Na Čustovićevu inicijativu, a uz podršku IEEE-a te Projekta zapošljavanja mladih koji podržava Ambasada Švicarske u BiH – YEP, za nešto više od godinu dana organizirana su dva kongresa putem kojih je studentima i mladim inžinjerima stvorena prilika za spajanje sa svjetski poznatim stručnjacima.

"Uz kongres se paralelno odvija i profesionalna obuka mladih u poduzetništvu i inovacijama te oni tehničko znanje mogu sastaviti s biznisom, slično kao što sam ja u svojoj karijeri uradio. Imali su priliku predstavljati svoje projekte pred investitiorima iz inostranstva koji žele uložiti finansije i mentorsko znanje", kaže Čustović.

Dosad je realizirano nekoliko projekata, a posebno se ističe onaj u kojem je mladi inžinjer elektrotehnike iz Banje Luke Nemanja Vujanić pokrenuo kompaniju koja se bavi razvijanjem inteligentnih govornih automata, a koji se već nalaze na nekoliko lokacija.

Uspješan projekt je i onaj pod nazivom ZEN3D, a riječ je o prvom funkcionalnom bh. 3D printeru. Iza ovoga stoji tim od dva uposlenika i dva studenta Mašinskog fakulteta u Zenici, a zvanično osnivanje firme se očekuje uskoro.

"Ovdje mi se najviše sviđa što imamo prvi 3D printer na kojem će pisati 'Made in BiH', kao i da je riječ o proizvodu koji je kvalitetniji od većine onih koji se nalaze na internacionalnom tržištu", kaže Čustović, naglasivši da je na nedavno održanom kongresu predstavljeno 13 novih ideja, od kojih će deset podržati IEEE.

Uskoro 10 do 15 startup kompanija u BiH



On nam otkriva i da bi u narednih šest mjeseci moglo zaživjeti 10 do 15 novih startup kompanija, koje će pokazati da se i u BiH može raditi, te da značajni projekti imaju podršku velikih organizacija.

"Iduće godine BiH ima da bude primjer drugim državama koje su u razvojnoj fazi, poput Šri Lanke, Ugande, Kenije i još nekih država u Centralnoj Africi. Na to ću biti ponosan, jer BiH može da bude primjer drugima kada su u pitanju originalni projekti koje smo mi prvi izveli. Ubijeđen sam da možemo dokazati da smo vrlo sposobni te da na globalnom nivou možemo sprovesti neko svoje znanje", smatra on.

Kako bi podržao mlade koji se bave naukom, Edhem je skupa s mlađim bratom Rešadom u BiH osnovao Fondaciju "Bosnia & Herzegovina Futures Foundation".

"Fondacija stvara prilike za mlade, stipendiramo ih, pružamo im praksu u i van BiH, šaljemo ih na kongrese u druge države… Želimo da mladi surađuju u ovoj državi, prave pozitivne stvari i da ova država izađe iz negativnog statusa", nastavlja Čustović.

Mladi u BiH su izuzetno inovativni, međutim, prema Čustovićevim riječima, najveći problem predstavlja njihov strah od iskazivanja ideja i načina razmišljanja.

"Najbolji primjer toga je da studenti u jednom zapadnom sistemu školovanja postavljaju milion pitanja na predavanju, dok se u BiH suzdržavaju, jer misle da će ispasti kao nekakvi pametnjakovići ili osobe za koje ljudi smatraju da su glupe. To se mora promijeniti, mladi moraju biti hrabri i otvoreno pričati o svojim idejama, jer to je ključ uspjeha", naglašava sagovornik portala Klix.ba.

Osniva institut u BiH



Čustović je trenutno u procesu osnivanja instituta koji će se baviti naučno-istraživačkim radom u BiH, a bit će smješten na Burch Univerzitetu u Sarajevu.

"U okviru ovog instituta djelovat će laboratorij, a pružat ćemo priliku studentima, odnosno svima koji su željni da rade na globalnim projektima. Želim da iskoristimo znanje mladih te da ih usmjerimo na velike projekte kroz koje će imati priliku da nešto nauče i dokažu se na internacionalnom tržištu", kaže Čustović koji trenutno nekoliko projekata u našoj zemlji realizira putem svog laboratorija u Australiji.

Ovaj svjetski priznati stručnjak smatra i da ambijent u BiH nije ni blizu negativan, kao što se prikazuje. U njemu, navodi, djeluje mnogo uspješnih, kako ih je nazvao "eko-sistema" u kojima ljudi rade i iskazuju svoje sposobnosti.

"Danas je mnogo bolje, nego prije tri ili četiri godine kada sam pokušavao pokrenuti neke poslove u BiH. Problem je što taj zdravi 'eko-sistem' nemamo na državnom nivou. Moramo stvoriti više prilika za mlade ljude kako bi ove sisteme koji su stvoreni u manjim sredinama proširili na cijelu državu", savjetuje ovaj Tuzlak s adresom u Australiji.

Najveći uspjeh u dosadašnjoj karijeri smatra osnivanje fondacije u BiH. Kako kaže, sve što je postigao za 32 godine života nije ni blizu onog osjećaja kao kada pomogne mladim ljudima u BiH.

Želi pokrenuti promjene



"Ovo me najviše ispunjava, jer znam da možemo napraviti veliki rezultat. Želim da budem dio rješenja, a ne dio ekipe koja stalno kuka o BiH. Mogu vam reći da se planiram vratiti u BiH u sljedećih nekoliko godina. Prije tri godine nisam tako razmišljao, želio sam živjeti u Australiji ili SAD-u i od tamo pomagati BiH, ali kroz sve poslove koje sad radim, vidim da mogu dati veliki doprinos ovoj državi. Želim pokrenuti promjene u BiH i imati čitavu ekipu iza sebe. Znam da možemo napraviti bolji ambijent za BiH i promjenu koja će odgovarati mladim ljudima u smislu da razviju ovu državu na način na koji mi želimo", potcrtava Čustović koji svaku priliku koristi za posjetu BiH.

I pored svjetskog uspjeha koji je postigao, s Čustovićem kroz razgovor stičete jedino dojam da je riječ o iskrenoj i sasvim skromnoj osobi, koja vjeruje u ovu državu i njene građane.

"Trebate biti skromni iz više razloga. Prvo je bitno da vam ta skromnost otvara više prilika. Kroz IEEE sam shvatio da koliko god bili uspješni, postoji toliko talentovanih ljudi širom svijeta od kojih uvijek možete naučiti. Čitav život je proces učenja, pa i kada ste na vrhuncu karijere možete učiti neke nove stvari. Morate nekada prepoznati slabost te da nešto ne znate. Kada ste spremni da kažete 'ne znam' onda ste spremni da učite i budete bolja osoba u životu. Kao što i vi pomažete drugima, tako će i neko pomoći vama", nastavlja on.

Mladima na kraju poručuje da će samo uz trud, rad i zalaganje moći postići rezultate kojima streme.

"Ne smijemo dozvoliti da nas negativne stvari zaustavljaju i spriječe u onome što želimo postići. Život je vrlo kratak, moramo iskoristiti svaku sekundu, ne samo da uživamo, nego i da damo doprinos zajednici i čovječanstvu te da budemo mnogo više složni u svemu tome što radimo", riječi su kojima Čustović zaključuje razgovor za Klix.ba.
Klix/Novikonjic.ba

Profesor psihologije sa banjalučkog Univerziteta Srđan Dušanić o građanskom i političkom (ne)aktivizmu mladih...

Promocija knjige i rezultata istraživanja "Građansko i političko učešće mladih”- Psihološki pristup, autora i profesora Srđana Dušanića, Siniše Lakića i Vladimira Turjačanina nedavno je održana na filozofskom fakultetu u Banjaluci. Istraživanje je sprovedeno uz podšku Fondacije Friedrich-Ebert-Stiftung u Bosni i Hercegovini.

Povodom izlaska ovog značajnog istraživanja razgovarali smo sa doktorom Srđanom Dušanićem, profesorom psihologije na Filozofskom fakultetu u Banjaluci.

Profesore Dušanić, sa kolegama ste uradili istraživanje o građanskoj i političkoj aktivnosti mladih. Do kojih podataka ste došli?

Podataka je mnogo jer smo pokušali da ovu temu osvjetlimo sa raznih strana od nekih socijalnih i demografskih karakteristika, preko procjene trenutne situacije u društvu do crta ličnosti i nekih neposrednih situacionih faktora. Možemo zaključiti da su u našem istraživanju kao glavne odrednice društvenog učeća mladih identifikovani sljedeći faktori: dostupnost i kvalitet aktivnosti u centrima za mlade te međuljudski odnosi u njima; lična politička kompetentnost; uticaj prijatelja i roditelja; metode učenja u školi; viši nivo obrazovanja; pol i socijalne identifikacije u slučaju političkog učešća; iskustva sa nepravdom na ličnom i društvenom nivou; (ne)povjerenje u političke institucije; pojedine crte ličnosti i vrijednosti kao što su ekstravertnost, otvorenost prema novim iskustvima, narcizam, optimizam, konzervativizam/liberalizam itd.

Recite nam nešto o samoj metologiji i načinu kako je istraživanje rađeno?

Istraživanje je organizovao tim profesora psihologije sa Filozofskog fakulteta u Banjaluci koji su pored mene još činili Siniša Lakić i Vladimir Turjačanin. Istraživanje je podržala Fondacija Fridrich Ebert Stitung. Kvantitativno istraživanje je primjenjeno na uzorku od 1058 mladih (52% djevojaka, 48% mladića), uzrasta 19-26 godina, iz 42 opštine. Radi boljeg razumjevanja ispitivanih fenomena, sprovedene su i tri fokus grupe sa mladima, te 10 intervjua sa omladinskim liderima.

Koliko je jedno ovakvo istraživanje važno, imajući u vidu da se često priča o pasivnosti mladih, a malo se radi da se situacija popravi?

Ideja o ovom istraživanju se dugo kuhala u našim glavama jer je paradoksalno da se stalno priča o pasivnosti ili aktivizmu, a praktično u BiH nema istraživanja koja detaljnije razrađuju pozadinu ovih fenomena. Da bi se razvijalo društveno učešće mladih neophodno je bilo upoznati strukturu ove pojave i koji sve psihološki, socijalni, demografski i ekonomski faktori su povezani sa tim. Smatramo da je slika sada daleko bistrija. U knjizi koja je objavljena predstavljene su i neke interesantne teorijske postavke te rezultati inostranih istraživanja.

Knjigu u PDF izdanju možete preuzeti OVDJE.

Koliko su mladi u BiH aktivni, da li su više politički ili građanski aktivni? Na koji način se ogleda aktivizam mladih, u čemu su oni najaktivniji?

Naš uzorak nije potpuno reprezentativan jer je u njega ciljano uključeno i 100-ak aktivista, pa dio rezultata koji se odnose na procentualnu zastupljenost građanskog i političkog angažmana treba koristiti sa oprezom. Uvjerenja o građanskoj djelotvornosti su prilično ohrabrujuća, npr. oko 81% mladih smatra da udruženi građani mogu kreirati promjene u zajednici, a njih 53,2% smatra da to mogu i pojedinci. Međutim, ovaj entuzijazam kod većine mladih ostaje na nivou stavova, ne i ponašanja. Značajno manji udio mladih je učlanjen u građanske (oko 22%) i političke organizacije (oko 10%), dok je učešće u nekim konkretnim akcijama (npr. humanitarnim, ekološkim) nešto veće, doseže i 50%. Problem je što je kod velikog broja mladih učešće u tim akcijama sporadično i kratkog daha. Većina koja je učestvovala u tim akcijama, učinila je to jednom ili dva puta u protekle dvije godine. U svakom slučaju građansko učešće je zastupljenije od političkog.

I dalje je veliki broj mladih neaktivno, koji su glavni razlozi njihove pasivnosti?

Svi navedeni faktori koji podstiču aktivizam, su važni i za pasivnost, ukoliko nisu zadovoljeni. Ukoliko bih trebao da izdvojim glavne faktore, rekao bih da je neafirmativan uticaj porodice, škole, vršnjačkog kruga. Drugim riječima, u najneposrednijem okruženju se ne podstiče aktivizam mladih. U mnogim porodicama dominantna klima je da je bolje besposleno sjediti u kući nego raditi nešto korisno u svom okruženju. Ovo je naravno uslovljeno nekim opštim socijalnim faktorima, prije svega nezaposlenošću. Moj utisak je da su srednje i starije generacije zbog raznih problema u zadnjih nekoliko decenija razočarano pognule glave, a to se onda prenosi i na nove naraštaje.

Kakva je situacija na terenu, šta mladi kažu, postoji li nada da će se oni aktivirati?

Aktiviranje mladih nekada može biti posljedica spleta neposrednih okolnosti. Ako u njihovom okruženju postoje centri za mlade sa interesantnim sadržajima, te ako njihovi vršnjaci idu u taj centar, postoji mogućnost da se i oni uključe. Mladi su pogotovo zainteresovani za besplatna putovanja, seminare, kampove te druge sadržaje koji omogućuju druženje. Važan faktor za njihov dugoročniji angažman su pozitivni međuljudski odnosi i podrška u omladinskim organizacijama. Dakle, važna je infrastruktura za kvalitetno provođenje slobodnog vremena mladih.

Koji su neki podaci do kojih ste došli, a da ih niste očekivali, postoji li nešto što vas je nakon analiziranja začudilo?

Interesantan je podatak o vezi percepcije stanja u društvu i društvenog učešća. Preko 70% mladih je nezadovoljno trenutnim stanjem i političkim institucijama, osjeća nepravdu, zabrinutost za lični i kolektivni opstanak. Međutim, paradoksalno je da percepcija društvene nepravednosti, umjesto da podstakne, ona čak i umrtvljuje političko učešće. Ovo je možda posljedica svojevrsnog začaranog kruga sačinjenog od interakcije nekoliko faktora. Nepovjerenje prema političkim institucijama odbija mlade od politike, što uslovljava i njihovu manju političku kompetentnost, tj. potencijal za sprovođenje promjena. Budući da postojeće nezadovoljstvo nije praćeno adekvatnom političkom kompetentnošću, ono ostaje zarobljeno na nepostojanom afektivnom nivou, bez jasne formulacije i smjera.

Promocija istraživanja u Banjaluci

Koje su neke osnovne preporuke, šta bi se trebalo uraditi da se učešče mladih u građanskom i političkom životu poveća?

Kroz uvođenje programe formalnog ili neformalnog građanskog i političkog obrazovanja, važno je unaprijediti nivo znanja te političku i građansku kompetentnost. Nezadovoljstvo stanjem u društvu, tek udruženo sa kompetencijama može dovesti do aktivnijeg odnosa mladih prema sebi i svojoj budućnosti. Važno je razvijati i sposobno građansko i političko liderstvo koje treba da usmjeri i uobliči društvene inicijative u jasnom smijeru. Potrebno je raditi na unapređenju građanske i političke kulture, imidža političara te povjerenja u političke institucije. Percepcija politike je trenutno takva da odbija mlade ljude. Tome doprinosi dominantno stavljanje politike u funkciju zadovoljenja socijalno - identitetskih potreba, što svakako nisu jedine potrebe mladih. Društvo i političke strukture bi trebalo da se prilagode potrebama mladih, dovođenjem u fokus teme koje su im interesantne, te više koristeći savremene komunikacione kanale (internet). Mladi nisu toliko nezainteresovani za društveno učešće, već su prije nedovoljno zainteresovani za učešće na način kako im se to trenutno pruža. Potrebno je sistematski podržavati asocijacije učenika i studenata koji mogu biti motor omladinskog aktivizma. Korisno je i osnaživanje rada bazičnih administrativnih jedinica (mjesnih zajendica) preko kojih se efikasnije mogu adresirati i rješavati neposredni problemi u zajednici. Standardizacija omladinskog rada sa jasnim kriteriijima kako raditi i postupati sa mladima, može doprinijeti većoj uključenosti mladih. Programi mobilnosti mladih doprinose preciznijoj percepciji stanja u sopstvenom društvu, te otvorenosti ličnosti prema novim iskustvima, što je oboje važno za veće građansko učešće.

Kako ste zaključili istraživanje, koje su neke glavne poruke ovog istraživanja?

Zadnji paragraf u našoj knjizi je da je odgovornost na mnogim društvenim institucijama ali i svaki pojedinac treba da preuzme inicijativu i da prihvati svoj dio uloge. Ipak je u moći svakog čovjeka, da odluči da li će “čekati Godoa” ili će napraviti konkretan korak, raspakujući okove i oslobađajući sopstvenog “unutrašnjeg Prometeja”. Dakle, i ljudi kao individue treba da pokažu više inicijative. Čovjek koji vjeruje i čini konkretne korake ka svom cilju, može da uspije. Potrebno nam je više upornosti, građanske odgovornosti i rada, a manje kuknjave!

Razgovarala Maja Isović Dobrijević/Buka/Novikonjic.ba

Inicijativa mladih za ljudska prava iz Hrvatske sutra će u Zagrebu paljenjem svijeća odati počast žrtvama zločinačke politike Herceg Bosne. O tome, kao i odnosu hrvatskog društva i države prema presudi i zločinima razgovorali smo sa Marijom Mažićem programskim direktorom Inicijative mladih za ljudska prava.

Teško je gledati vlastito društvo koje se guši u odavanju počasti zločinima i zanemaruje žrtve. Mi moramo biti bolje društvo od toga. U Inicijativi smatramo kako ne možemo dozvoliti da jedina slika našega društva bude ona na kojoj se slave zločinci. Postoje ljudi koji na to ne pristaju. Postoje ljudi koji kritički i odgovorno promatraju poziciju svoga društva i svoje Republike. Postoje ljudi koji će stati uz žrtvu, naročito kad joj je zlo naneseno zloupotrebom djelovanja u naše ime. Očekujemo podršku tih ljudi, rekao je Mažić za Vijesti.ba

VIJESTI.BA: Kako biste generalno prokomentirali trenutnu atmosferu u hrvatskoj javnosti, i odnos vlasti prema presudi Haškog tribunala u predmetu "Prlić i ostali". Čini se da sa jedne strane postoji sustavno negiranje presude dok sa druge strane skupine odgovornih intelektualaca, javnih radnika i drugih koji pokušavaju skretnuti pažnju na pogubnost jednog takvog pristupa?

MAŽIĆ
: Jednom rječju bih ju opisao - histeričnom. Nekoliko stvari je ovdje važno. Prvenstveno, samoubojstvo ratnog zločinca Slobodana Praljka po izricanju presude je u ogromnoj mjeri utjecalo na reakcije na presudu jer je pažnja javnosti skrenuta na njegov čin. Profesor Žarko Puhovski komentirao je da smrću Praljak postaje ‘hrvatski svetac’ i čini se da je u pravu - čini se kao da zaista in real time gledamo proces nekakve društvene kanonizacije ratnoga zločinca. S druge strane, zabrinjavajuće je koliko se malo govori o žrtvama, svi okreću glavu od činjenica i fokusiraju se na mitologiziran narativ u kojem je Hrvatska, kako je predsjednica Grabar Kitarović izjavila, uz SAD učinila najviše za BiH tijekom rata, a ne izvršila agresiju na BiH. S treće strane, šok i iznenađenje samom presudom i zaključcima Žalbenog vijeća produkt je gluposti, neinformiranosti i politike poricanja koja u Hrvatskoj kontinuirano traje od 1992. naovamo.

Naime, MKSJ je u nizu ranijih pravomoćno završenih predmeta već utvrdio da je RH imala kontrolu nad HVO-om i da je, dakle, sudjelovala u ratu u BiH. Svatko tko je želio znati dosad već utvrđene nalaze, mogao je. Mi smo baš zbog toga tjedan dana prije presude izdali priručnik ‘Šestorka u Haagu’ namjenjen novinarima gdje smo predstavili već utvrđene činjenice, ali nažalost izgleda da to nije pomoglo. Što se pak odnosa vlasti tiče, on je duboko neodgovoran i rezultira jedino i isključivo sramoćenjem Republike Hrvatske u okruženju i u svijetu.

VIJESTI.BA: Inicijativa mladih za ljudska prava iz Hrvatske uputila je otvoreno pismo predsjednici Hrvatske u kojem se kritiziraju stavovi hrvatske predsjenice izneseni pred Vijećem sigurnosti UN-a. Kako komenirate ocjene o političkom karakteru Haškog tribunala koje dolaze od strane hrvatskih zvaničnika, i uopće zahtjev da jedno političko tijelo revidira odluke suda UN-a?

MAŽIĆ:
Uputili smo otvoreno pismo predsjednici jer je niz stvari koje je izgovorila pred Vijećem sigurnosti granično skandalozan. Gotovo nitko nije primjetio da je naša predsjednica praktički prosvjedovala zbog osude npr. Milana Martića i Pavla Strugara koji su odgovarali za napade na Hrvatsku. Naime, rekla je da MKSJ nije imao mandat baviti se pravnim inovacijama, ali su upravo te pravne inovacije i iskoraci koje je MKSJ napravio omogućile procesuiranje odgovornih za napad na Dubrovnik (pitanje uništavanja kulturne baštine), te su inovacije omogućile da MKSJ da značajan doprinos procesuiranju seksualnih zločina u cijelom području mandata Tribunala i još mnogo značajnih stvari.

A što se optužbi da je MKSJ sud koji sudi politički, a ne pravno nisu novina. Grabar Kitarović, Milijan Brkić i drugi su ovakvim optužbama stali rame uz rame glasovima iz Srbije i Republike Srpske u BiH koji tvrde isto. Stvar je jednostavna - da je presuda bila drugačija, nitko od hrvatskih lidera ne bi to tvrdio, to je jedna prizemna i jeftina reakcija kojom se ne postiže ništa pozitivno.

VIJESTI.BA: Za sutra najavljujete organizirano paljenje svijeća za žrtve kao čin solidarnosti sa žrtvama. Čiju podršku očekujete i kakva je poruka onima koji presuđene ratne zločince pretpostavljaju žrtvama?

MAŽIĆ
: Teško je gledati vlastito društvo koje se guši u odavanju počasti zločinima i zanemaruje žrtve. Mi moramo biti bolje društvo od toga. U Inicijativi smatramo kako ne možemo dozvoliti da jedina slika našega društva bude ona na kojoj se slave zločinci. Postoje ljudi koji na to ne pristaju. Postoje ljudi koji kritički i odgovorno promatraju poziciju svoga društva i svoje Republike. Postoje ljudi koji će stati uz žrtvu, naročito kad joj je zlo naneseno zloupotrebom djelovanja u naše ime. Očekujemo podršku tih ljudi.

VIJESTI.BA: Također neformalna grupa koja sebe naziva "hrvatskim studentima" organizira u utorak prosvjedni skup i predaju zahtjeva hrvatskm vlastima. Kako gedate na ovo? Jedan od zahtjeva je čak i taj da hrvatske vlasti zabrane ulazak u Evropsku uniju ( konkretno u ovom slučaju Hrvatsku) građanima BiH.

MAŽIĆ
: To je dijelić studenata. Shvaćati njihov skup kao reprezentativan za studentsku populaciju u Hrvatskoj bi bilo pogrešno. Istovremeno, po zahtjevima se vidi da ne razumiju neke od temeljnih principa Ustava Republike Hrvatske jer pozivaju na njihovo kršenje. No, treba uzeti u obzir i okolnosti u kojima su današnji mladi odrastali. Mi smo tijekom socijalizacije bili izloženi ekstremnom nacionalizmu kao standardnoj i dominantnoj ideologiji. Naravno da je to ostavilo traga na ozbiljnom dijelu generacije. To je dio naslijeđa rata i nacionalističke politike s kojima ćemo se nositi još neko vrijeme.

Razgovarao: Nihad Hebibović

(Vijesti.ba)/Novikonjic.ba

Fra Mile Babić je profesor na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu. Diplomirao je književnost, a doktorirao filozofiju i teologiju. Glavni je urednik zbornika Jukić, u uredništvu je časopisa Forum Bosnae i član uredništva međunarodnog teološkog časopisa Concilium. Njegove riječi odjekuju kao lijek u dušama ljudi. Posebno u ovim danima buke i bijesa nakon osuđujuće presude „šestorki“ u Tribunalu.

Patria: Jednom prilikom ste rekli da pravi vjernici imaju i odgovornost, te da se neki „novi“ vjernici stavljaju u kolektivitet. Nedavno ste se očitovali oko molitve za “šestorku”. Valjda je ovozemaljska odgovornost, kao i pred sudom, pojedinačna pred Bogom za svakoga od nas?

Babić: Pravi vjernici imaju odgovornost za cijelo Božje stvorenje, za sve što je Bog stvorio, za život koji je Bog stvorio, dakle, imaju obvezu da život uspije. Ljudski život može uspjeti i postići svoju puninu samo u vjeri, povjerenju, ljubavi i nadi, a ne u mržnji i nasilju. Vjera (povjerenje, ljubav, nada) u službi je života i sve na ovoj zemlji (politika, država, religija, narodi, znanosti) mora služiti životu, a ne uništenju tuđih života i 'vlastitom' samouništenju. Nitko nije sam sebe stvorio niti sam sebe rodio. Zato nitko nema pravo oduzeti sebi život, iako je danas samoubojstvo najčešći uzrok smrti mladih ljudi u Zapadnoj Europi.

Osobna odgovornost svakoga vjernika je nezamjenjiva i nenadomjestiva. Ne smije se vjernik utopiti u svoj nacionalni ili religijski kolektiv, jer je sloboda savjesti vrhovna norma, pa nacionalni i religijski kolektivi ne smiju tu slobodu savjesti ni zabranjivati niti dovoditi u pitanje, nego, naprotiv, moraju je podupirati. Prava molitva je hvaljenje Boga i zahvaljivanje Bogu za život i za sve darove koje nam je dao. Možemo moliti Boga da nam prosvijetli pamet, da nas potakne na obraćenje, tj. na pokajanje za svoje vlastite grijehe te na činjenje dobrih djela. Samo je Bog apsolutno svet, apsolutno dobar, a kad je o nama ljudima riječ, nema čovjeka bez grijeha. Oni koji su bez grijeha, mogu baciti kamen na preljubnicu (Evanđelje po Ivanu 8,1-11), a takvih nema. Veliki su ljudi oni koji imaju smionosti za suočavanje s vlastitim zlom, a osobito oni koji su pobijedili vlastito zlo. Velik je civilizacijski napredak da danas krivično odgovorni mogu biti samo pojedinci. To je ta individualna odgovornost.

Za svoja zla djela moramo osobno odgovarati i pred ovozemaljskim sudom i pred Božjim sudom. Imamo mi i političku odgovornost, ali to nije krivična odgovornost zbog koje se ide na sud. Politički smo neodgovorni ako smo izabrali političare koji su nosioci ne samo pogrešne, nego i zločinačke politike. Moralna odgovornost jest odgovornost pred sudom svoje vlastite savjesti jer je savjest za nas vjernike Božji glas u nama. Karl Jaspers govori i o metafizičkoj ili religioznoj odgovornosti, koja se sastoji u tome da smo spremni dati vlastiti život kako bismo spasili svoga susjeda koji je pripadnik druge vjere ili druge nacije. Imali smo mi takvih dobrih primjera u posljednjem ratu u BiH.

Patria: Vi ste to nazvali vjerskim kolektivizmom, a nacionalne stranke tvornicama mržnje. Koliko riječi razumnih i plemenitih dopiru do običnog svijeta?

Babić: Vjerski je kolektivizam kad je netko vjernik samo po pripadanju, tj. po tome što pripada određenom vjerskom kolektivu, a nema osobne vjere ni osobne odgovornosti. Takav čovjek vjeruje u bezgrešnost svoga vjerskog kolektiva i onda kad se taj kolektiv pretvorio u tvornicu mržnje. Nema bezgrešnih kolektiva na ovoj zemlji. To je temeljna laž, jer u svim kolektivima (narodima) ima dobrih i zlih ljudi. Linija dobra i zla ne prolazi između narodâ, nego kroz srce svakoga čovjeka, pojedinca. Zato ne možemo govoriti o dobrim i zlim narodima, nego o dobrim i zlim ljudima. Nijedan čovjek nije 100 % dobar ni 100 % zao. Treba precizno prosuditi što je dobro, a što je zlo kod svakoga čovjeka, a ne uvoditi dualističko (crno-bijelo) mišljenje, jer takvo mišljenje uopće nije mišljenje, nego je to izraz mržnje koja vodi u uništenje i samouništenje.

Patria: Naravno da nam moraju biti važni neke kolektivne odrednice i ciljevi. Ali, nacija je preširok pojam koji isključuje individualnu vrijednost i individualnu žrtvu. Zato valjda imamo osobe sumnjivih indivudualnih kvaliteta koje od nacije uzimaju i otimaju nemjerljivo mnogo a daju nimalo ili ništa.

Babić: Svi smo mi dio svoje obitelji, svoga naroda, svoje religije, svoga zavičaja, svoje države, svoga kontinenta i na koncu dio cijeloga čovječanstva, ali nitko od nas nije svediv na pukog člana svoga nacionalnog kolektiva. Nacionalni kolektiv ne smije gušiti čovjekove individualne slobode ni njegova temeljna ljudska prava. Slobodan pojedinac, ljudska osoba je vrhunska vrijednost i radi nje postoje i nacije, i religije, i politike. Politika postoji radi dobrobiti osobe, a religija radi spasenja osobe. Uvijek su se zli ljudi sakrivali iza svoga kolektiva. Ako si kritizirao jednoga religijskog dostojanstvenika, onda ti kažu da si napao cijelu religiju; ako si napao predsjednika Centralnog komiteta, onda si napao cijelu Partiju i socijalistički poredak; ako danas kritiziraš nacionalnoga lidera, to se smatra napadom na cijeli narod. Tako zli ljudi sramote vlastiti narod. Ako su oni krivi, misli se, onda je sav narod kriv. To je izbjegavanje osobne odgovornosti, bez koje je demokracija nemoguća. Eto, to su ti koji onemogućuju uspostavljanje demokracije u našoj zemlji.

Patria: Moglo bi se reći da se zloupotrebljava individualna žrtva. Ne vidi se baš ozbiljno poštovanje prema ljudima koji su dali živote u borbama za slobodu svog naroda. Počesto su ti ljudi zloupotrebljeni čak i u predizborne svrhe.

Babić: Stalno imamo kod svih triju naroda prisutno to da njihovi političari poštene ljude i branitelje pretvaraju u instrument svoje borbe za vlast i za svoje privatne interese. Kad bi oni te ljude poštivali, onda bi njima dali važna mjesta u politici i u društvu, jer nas trebaju voditi sposobni i pošteni, a ne stranački podobni ljudi, koji slijepo provode nametnutu politiku i koji su nesposobni za slobodno mišljenje i za moralnu odgovornost. Oni su puki (slijepi) izvršitelji tuđih odluka.

Patria: Zašto mislite da je SDP-ov prijedlog Izbornog zakona bolji od HDZ-ovog rješenja?

Babić: Pročitao sam prijedlog izbornoga zakona HDZ-a. Pa, to je sramota za pamet i dostojanstvo svakoga Hrvata. U kantonima u kojima su manjina Hrvati nisu jednakopravni Hrvatima u kantonima s hrvatskom većinom. Time se ruši multietničnost BiH, država se dijeli na tri dijela (a tako se zapravo ruši država), blokira se put u EU. Izborni zakon koji su predložili SDP i DF dobar je zato što štiti multietničnost zemlje te jednakopravnost građana i naroda, a u skladu je s Ustavom FBiH.

Patria: Zar ne bi bilo logično da su Hrvati konstitutivni na svakom dijelu njihove Bosne i Hercegovine. To otvara mogućnost jednakosti na svakom dijelu BiH. Čemu teritorijalna podjela koja će značiti nacionalna razgraničenja. To znači da neki nacionalni lideri ne žele državu BiH nego svoje vojvodstvo.

Babić: Hrvati moraju biti konstitutivni u svakom dijelu BiH, ali je protiv toga bila i do danas je ostala glavni hrvatska stranka HDZ BiH. Oni žele u svom priželjkivanom entitetu, teritorijalno zaokruženom, imati većinu i vladati nad manjinom, što se protivi demokraciji, jer većina ne smije vladati nad manjinom i ne smije čovjek vladati nad čovjekom, nego trebaju vladati pravedni zakoni, što danas nazivamo vladavinom zakona ili pravnom državom. Oni time ruše državu BiH i dijele je na tri dijela, a ne vide da iz toga njihova nacionalnoga raja (čitaj: geta) ljudi bježe u bijeli svijet glavom bez obzira.

Patria: Države zapadnog Balkana tonu. Tonemo zajednički kao da smo na istom brodu. Raste beznađe, padamo ekonomski i ostajemo u rangu roblja koje jedva preživljava. Odlazi nam podjednako mladost tamo gdje samo pretpostavlja da je bolji život. Šta može zaustaviti ovo propadanje?

Babić: Države zapadnoga Balkana tonu u korupciju, neimaštinu i beznađe. Odlaze nam mladi i sposobni ljudi, jer imaju pravo tražiti bolji život. Ovdje im ispiru mozak i gaze njihovo ljudsko dostojanstvo. Izlaz je u demokraciji, u demokratskim institucijama, u vladavini zakona. Neka vladaju pravda i pravedni zakoni. To zastupaju veliki politički filozofi, od Platona do Johna Rawlsa. Pravdom se dolazi do mira, kako je pisao veliki njemački filozof Immanuel Kant.

Nap.ba/Sead Omeragić/Novikonjic.ba

Predsjednica Helsinškog odbora za ljudska prava Srbije za Oslobođenje govori o novoj knjizi “Jugoslavija u istorijskoj perspektivi”, komentariše rad Haškog tribunala i perspektivu pomirenja u regionu.

Ismet Bajramović, predsjednik Saveza samostalnih sindikata BiH, u intervjuu za Faktor govoreći o novom zakonu o PIO-u naglašava da se ne smije destimulisati raniji odlazak u penziju. Kaže kako je Sindikat morao učestvovati u raspravi ovog zakona, a što nije slučaj, ali istovremeno priznaje da se ni sam nije posebno trudio da bude uključen i informiran u vezi s novim zakonom.

Svi kukaju, a minimalni broj ljudi radi konkretne akcije da poboljša stvarnost. Kukanje je opravdanje za oportunizam, ljenost, konformizam i nerad - kaže u intervjuu za BUKU jedan od vodećih reditelja u jugoistočnoj Evropi Haris Pašović. Sa njim smo razgovarali povodom njegove nove pozorišne predstave Evropa danas a u kojoj naslovnu ulogu tumači Miki Manojlović i koja će imati BiH premijeru u Sarajevu 28. aprila.

BUKA: Napisali ste jedan od najčitanijih blogova u BiH virtuelnom prostoru, odličan ali i vrlo obeshrabrujući tekst u kome kažete „Postoji pretpostavka, u medijima i dijelu međunarodne zajednice, da stanovnici Bosne i Hercegovine žele da žive bolje. Međutim, kada ispitamo dominantne osobine društva u BiH, moguće je izvesti sedam dokaza koji obaraju tu pretpostavku”. Smatrate li i dalje da građani BiH ne žele da žive bolje?


Ne žele. Osnovni dokaz je stvarnost u kojoj živimo. Svi kukaju, a minimalni broj ljudi radi konkretne akcije da poboljša stvarnost. Kukanje je opravdanje za oportunizam, ljenost, konformizam i nerad. Direktori i radnici u budžetskim institucijama kukaju da nemaju dovoljno para od države, a istina je da imaju i previše para za ono koliko ne rade. Po cijeli dan sjedne na fejsbuku, idu frizerima i uplaćuju kladionicu i jedva čekaju kad će pobjeći s posla. Mnogi nezaposleni piju kafu po vas dan, neće da volontiraju, neće da sami nešto započnu. Dvorišta zgrada i parkovi su zapušten, djeca se igraju na smetljištima, zato što su stanari lijeni i radije trpe prljavštinu nego da organiziraju jedan dan akciju i da očiste svoju okolinu. Učenici po školama divljaju jer je nastavnicima mrsko da se njima bave. Studenti uglavnom ne uče, a profesorima je važno da studenti kupe njihove knjige koje prodaju po kabinetima, i onda ih propuste na ispitu i ako ne znaju. Kod nas preovlađuje mentalitet palanke, mali interes i sitna računica. A za sve ostalo odgovoran je bog; jer je božje davanje to što nemamo bankina na cestama pa toliki ljudi ginu, jer je božje davanje to što su toliki mladi ljudi narkomani, kriminalci, ubice; jer bog je velik i smilovaće se onima koji su podmićeni, razumjeće bog da su morali malo ušićariti. Za ono što nije odgovoran bog, odgovorne su druge nacije. To što su nam pola familije alkoholičari, krive su druge nacije. To što naš fudbalski tim nema pojma s fudbalom, krive su druge nacije. To što plaćamo najsukuplji telefonski impuls u Evropi, krive su druge nacije. I onda nam je još kriva međunarodna zajednica, jer nas mrzi i urotila se protiv nas, pa nam zato djeca ne uče dobro u školi, a međunarodna zajednica je kriva i zato što su nam doktori i medicinske sestre u velikom broju slučajeva podmitljivi i pogrešno nas liječe. I još je međunarodna zajednica kriva i što smo debeli.



Ma koliko ovakav način života u BiH, a ako izuzmemo ratove, zna biti šarmantan i gotovo filmski komičan, po posljednjim istraživanjima BiH je šampion u migracijama jer najveći broj mladih i sposobnih ljudi ne želi da ostane da živi ovdje. Shvataju li institucije tragediju koja nas čeka ako se ovaj trend nastavi ?

Nigdje mladi ljudi neće otići. To izmišljaju agencije za istraživanje i predavači na seminarima, jer to dobro zvuči, a i dobro se plaća. Niko od tih pametologa što plaču nad sudbinom mladih ljudi u BiH ne predlaže konkretne programe. Niti mladi ljudi imaju ideju gdje bi otišli i zašto. Tamo gdje odu valja raditi po 14 sati dnevno, i subotom i nedeljom. I neće biti mame i tate da s njima stanuju do svoje 39-te godine, i da im roditelji daju po 10 KM za izlazak. Super je ovdje mladim ljudima. Ako bi otišli, morali bi sami prati svoj veš, peglati, ići u kupovinu. Ne bi s njima bile njihove majke služavke koje im kuhaju, očevi koji im sređuju polaganje ispita i zaposlenje, tetke koje im šalju pite i kolače, ujaci koji im sređuju polaganje vozačkog ispita. Dakle, društvena tragedija u BiH je neizbježna i ako mladi ljudi odu, i ako ostanu.



Građani u BiH biraju većinom slične sebi, neodgovorne, sebične, samoljubive i lijene političare. Vidite li, kao kulturni radnik, šansu za renesansu i promjenu ovog obrasca u zemlji u kojoj knjige čita 2 % ljudi , a Big Brother gleda oko 70%, u kojoj se mrzimo i plašimo jedni drugih više nego ikada?

Nema šanse. Mi živimo u društvu koje Erich From opisuje kao sadomazohističko. Što nam je gore, to nam je bolje. Kod nas je princip: “Dobro jutro čaršiji na sve četiri strane!” Nikom se ne zamjeraj, nikoga ne uznemiravaj, šuti i muti. A na nedeljnim ručkovima drži bank familiji o srpstvu, bošnjaštvu, hrvatstvu, komunizmu, pravoslavlju, islamu, katoličanstvu, već prema potrebi, da se ima iluzija da postoji filozofsko-historijsko opravdanje za naš kukavičluk i primitivizam. I neka komšiji crkne krava, svejedno je li on taj naš Srbin, Bošnjak, Hrvat, je li iz miješanog braka, šta god je, samo neka mu bude gore nego meni, jer tada ja imam opravdanje da moj neuspjeh nije ništa prema njegovom. Mi sebe vidimo kao gubitnike po definiciji, i jedino nas tješi tuđa propast. Zato i volimo Big Brother, jer oni tamo izgledaju kao jadnici veći od nas. Nikad nećemo prestati voljeti Big Brother.



Budućnost nas kao društvo ne zanima, a prošlošću se bavimo na nivou estradizacije zločina i potpunog negiranja činjenica koje nam ne idu u korist. Može li ovo društvo bez ozbiljne katarze da ozdravi ? Da pojednostavimo, da li imate osjećaj da suočavanje sa prošlošću ikog zanima kao ozbiljan i neophodan proces?


Ne može ovo društvo da ozdravi. Nama kao društvu nije stalo do istine i pravde. Mi sebe ne cijenimo, jer smo uvijek bili periferija i potlačeni. Bili smo turska kolonija, pa austrougarska, pa nam je sudbinu određivao tamo neki kralj, pa komunistička vrhuška. Mi smo mogli samo ponavljati, kao pjesmice, mitove koje su nam servirali drugi, bilo da je to majka Jugovića, Hasanaginica, samoupravljanje ili katehizis. Pumpali smo kolektivni ego maltretirajući one koji su drugačiji od nas, ali malo slabiji, i to samo u svojoj okolini. Krleža je genijalno napisao: “Sačuvaj me, bože, srpskoga junaštva i hrvatske kulture.” Trebao je dodati i bošnjačkog merhametluka. Nikad balkanski narodi nisu vodili nikakav osvajački rat izvan Balkana, mi smo tipični isfrustrirani, nerealizirani evropski narod. Naš doprinos svjetskoj kulturnoj baštini je minoran u odnosu na druge kulture i civilizacije, a vlastiti kulturni razvoj obilježen provincijskim blatom i mizernim kočeperenjem sa minimalnom pismenošću koju smo jedva održali. Naša lažna velikodušnost i suosjećanje sa drugim narodima su komični, jer nikad nikome nismo ozbiljno pomogli, niti nas se tiče bilo čija patnja i nesreća. A ne zanimamo ni sami sebe, jer vlastitu historiju ne vidimo kao primjer za učenje i civilizacijski napredak u suočavanju sa vlastitim greškama.

Većina finansiranih kulturnih projekata spada u manifestacionu kulturu kojoj nije ni namjera da konzumenti preispitaju ispravnosti svojih promišljanja. Da li je kultura u BiH nastavak rata drugim sredstvima? Da li je takvom čini ucjenjivački odnos kod finansiranja od strane vlasti?

Kultura u BiH je uglavnom rat protiv sebe. Većina direktora u našim kulturnim institucijama i većina naših umjetnika su konformisti i gledaju samo kakav šićar za sebe. Neobaviješteni su, neambiciozni, neinventivni. Oni zajedno rade direktno protiv kulture i protiv ove zemlje. Direktori se ulizuju političarima koji su ih postavili. Umjetnici koji su zaposleni npr. u budžetskim pozorištima obožavaju da ne rade i da dolaze po platu svakog prvog u mjesecu. I direktori, i kustosi, i umjetnici mrze inicijativu i pametuju o politici i društvu u kafani, a pred političarima su manji od makovog zrna i eventualno su spremni da se rastale sa nekim političarem i tako dobiju više para. Umjetnička galerija BiH u Sarajevu kuka što nije priznata kao državna institucija u Vijeću ministara, a nikad nije dovela učenike ni jedne škole iz Istočnog Sarajeva da pogledaju neku izložbu, a da ne govorim da bi možda mogli dovesti i školu sa Sokoca ili iz Kiseljaka. Njihov web site je gori od web stranice bilo koje provincijske samoposluge. Nema ni jedne informacije o bilo kojem bh. slikaru. Njihova stranica na Wikipediji je humoristički program. Nema pomena o Mici Todorović, Ismetu Mujezinoviću, Gabrijelu Jurkiću, Safetu Zecu, Nebojši Šeriću, Šejli Kamerić…..Isto je sa Zemaljskim muzejom BiH u Sarajevu. Narodno pozorište u Banjaluci, HNK u Mostaru, Narodno pozrište u Mostaru, isto kao da žive u nekom paralelnom univerzumu, nekom svijetu beznačajnosti, izolovani od svake stvarnosti. I ono malo vrhunskih umjetnika i mahom nevladinih kulturnih organizacija koje imaju svjetske uspjehe, političari svrstavaju u rang kulturno-umjetničkih društava.



Evropske integracije su posljednja nada za naše društvo. Vašu posljednju predstavu Evropa danas uradili ste po Krležinom eseju iz tridesetih godina prošlog vijeka, a za koji ste rekli da je i danas veoma aktuelan. Koliko uopšte razumijemo Evropu?

Ja nisam siguran da su evropske integracije ikakva nada za naše društvo. Evropska Unija je u ozbiljnoj krizi, u Brusselsu ne znaju jesu li pošli ili došli, zemlje bankrotiraju, a predsjednik Francuske uzme avione i napadne Libiju bez saglasnoti NATO-a i saveznika. Grčka, Portugal, Irska su već bankrotirale, Španija i Italija su na ivici bankrota, ankete u Češkoj su pokazale da kada bi sad bio referendum, građani ne bi glasali za ulazak u EU. U južnoj Italiji kriminal je najveći u Evropi, mafije vladaju čitavim gradovima. U Holandiji je u vladi Gert Wilders, proklamirani fašist. U švedskom parlamentu, na izborima, mjesta su dobili fašisti. Imigranti su građani trećeg reda u evropskim zemljama, islamofobija je kao zarazna bolest na razini epidemije. Kakva je to evropska nada za nas? U Sloveniji su masovna otpuštanja, u Mađarskoj su izglasani zakoni protiv slobode medija. Nama se uvijek servira da će nas spasiti neko drugi: EU, Rusi, Kinezi, Amerikanci….Činjenica je da se za nas fućka i Rusima i Evropskoj Uniji, mi smo vazda bili topovsko meso, južnoslavenski levati koje je lako napucati jedne protiv drugih, i iskoristiti. U “Evropi danas” govorimo o svemu ovome, razumno, ljudski, a ne politički oportuno. Miki Manojlović je genijalan u toj predstavi, jer tako duboko, tako ljudski govori Krležine fantastične tekstove koji dopiru ravno do naših srca i glava.



Da završimo sa sedam pitanja, mislite li da će za sedam godina u ovoj zemlji biti bolje ako ništa ono barem po pitanju kulturnih proizvoda, imamo li pravo da vjerujemo da će kulturni radnici koji dolaze dati neko novo svjetlo BiH kulturnoj i društvenoj tami?

Ne znam. Možda. Ali to nije jedino u rukama kulturnih radnika. To je u rukama svih nas. Iznenađenja su moguća, ponekad se narodi naglo probude bar na čas, i naprave neki pomak. Ali za to je potrebna inspiracija, hrabrost i volja za životom. Nije sve u parama.

Buka/Novikonjic.ba

Mnoge Konjičanke i Konjičani već par godina uživaju na fitness treninzima koje vodi popularni Mačak, kako odmilja zovu Aldina Ravnjaka, certificiranog trenera fitnessa i uposlenika JU Sportska dvorana „Konjičanka“ u Konjicu.