Komitet za svjetsku baštinu UNESCO-a u okviru 40-te sjednice koja se održala u Istanbulu, 15.7.2016. godine, donio je odluku o upisu stećaka na Listu svjetske baštine.

Profesori Karađoz-begove medrese su u srijedu, 15. maja 2019. godine, posjetili Medžlis Islamske zajednice Konjic.

Javni poziv za učešće na XIX međunarodnoj smotri folklornog stvaralaštva koji organizuje BZK "Preporod" Konjic prenosimo u cijelosti:

"Poštovani prijatelji folklora,

Na nama je da i dalje prenosimo znanja na mlađe generacije kako bi očuvali našu bogatu tradiciju i na taj način zaštitili tradicijsku kulturu koja nas čini onim što jesmo. U tom prvacu članovi Kulturno-umjetničkog društva „Preporod“ Konjic u okviru festivala „Konjička sehara“ 01. avgusta 2019. godine organizuju XIX međunarodnu smotru folklornog stvarlaštva. Društva koja su zainteresovana da uzmu učešće na smotri molimo da se, do 01. jula 2019. godine, jave na e:mail; This email address is being protected from spambots. You need JavaScript enabled to view it.."

novikonjic.ba

Tekst koji danas prenosimo objavljen je u Sarajevskom listu 15.09.1897. godine od strane nepoznatog autora:

Kad smo se malo odmorili,stadosmo milovati torbu po trbuhu,vadeći iz nje pečenu ribu, pile i rumenku vino te se zakitisno, neko batakom, neko krilom, a drugi repom; a u to se sjetismo i neumrlog starca Baha, te mu pripalismo nekoliko kandila. Ni pjesma nije izostala. Ona hrabri,tješi n liječi; pjesma razveseljuje čovjeka i otklanja misli; spaja srca, a duši daje noviji i življi polet. Ta nije badava kazano:„Ko pjeva, zla ne misli“, a ko može oduševljenije pjevati, nego mlad čovjek, osobito u veselom društvu.

Pozdravismo se s Krstacem i njegovim čarom, te pođosmo niza stranu u Jablanicu.Brzo smo sišli, a na podnožju još razgledasmo lijepi jablavički tunel (prokopan 1888. god.) kud prolazi željeznica, na preko tvrdog željezničkog mosta izađosmo na cestu. U Jablanici je vrlo lijepao uređena cesta. Kao šetalište,jer su sa obadvije strane zasađena lisnata drva, ponajviše orasi,te je cijelom testom dobar hlad, počevši čak od Podbriježja,pa do Doljanke.Cesta i dalje vodi put Konjica i svuda se može vidjeti čistota i urednost.

Ali, pored svega ovog, ima nešto u Jablanici, što joj stoji kao nakit i rijetko se može naći i u kakvoj većoj varoši, a to je zemaljsko-erarni „Hotel Jablanica“, podignut u blizini željezničke stanice, na najljepšem mjestu. Koliko mu ce čovjek divi spolјašnosti, toliko još više, kad uđe unutra, na vidi onaj red i čistotu. Tu vam je dvorana sala za ručavanje, krasno namještene sobe za stanovanјe i ostala odjelenja. Snabdjeven je skupocjenim namještajem i svima potrebama modernog hotela, da se na svemu ogleda blijesak i pobuđuje dopadanje.Ko od stranaca dođe kad god kao gost u Jablanicu da provede neko vrijene, moći će u hotelu dobiti vrlo udoban stan i odabranu hranu: doručak, ručak, večeru a mlijeko po vrlo umjerenoj cijeni.

Tu se nalazi i nekoliko raznih listova, što svakidan redovno dolaze; knjige, slike, klavir i „knjiga spomenica“ u koju gosti bilježe svoja imena i pojedine utiske za uspomene svoga boravljenja u Jablanici u hotelu. Oko hotela je velika perivoj, okićen svakovrsnim mirisavim cvijekem i lisnatim drvećem. Sve je uređeno, ponosito, svježe i bujno, ističući se u pravilnim figurama i piramidama. Po uskim, sitnim šljuvkom posutim stazama, namještene su lijepe klupe za počivanje, e ti je milina sjesti s knjigom u ruci, i naslađivati se u slušanju omiljenog slavuja i ostalih pjevačica; u udisanju svježeg, čistog vazduha, a u posmatranju raznobojnog cvijeka a drveća kao: javora, jele, šimšira, katalpe, pavelonije, platana i dr.

Preko Doljanke su načinjena dva velika i lijepa željezna mosta. Preko jednog prelaze pješaci i kola, a preko drugog željeznica. Tu je veliki Doljanka-klanac, kuda potmulo huči Doljanka, i odvah u blizini, utiče u Neretvu. Kao što je samo mjesto Jablanica lijepo, tako joj je i okolina romantična, gdje gosti također mogu naći prijatne zabave. Hoćeš li pješke, idući sjevernoj strani, eto ti za nekoliko minuta, lijepo sve testom u Neviđenu i Kestenskoj šumi pa da se najprijatnije provedeš i prohodaš po mračnoj hladovitoj gori,kroz koju žubore bistri potočići. Baciš li pogled desno, ugledakeš, odmah uz testu, na ravnici, ciganske čerge, pa, ako si voljan, a ti malo i tu zastani, da se malo našališ i nasamiješ. Obično se odmah iskupe Cigančad te počnu igrati i prstima udarati; Cigani zovu pod čergu, a Ciganka se nameke, da ti „Faleta“.

Tu se odmah sjetih one poznate pjesme Zmajeve, u kojoj je vjerno ocrtan ciganski život: „Čergo moja, čergice, OD čađava platna, Ti si meni kućica, srebrena i zlatna i.t.d., spominjući im živu vatricu; plavkaste dimove, što se kupe a motaju k’o haveti po mraku, čilu porodicu, što je na najvećoj studeni kočoperna, malenu lulicu, ćemane i.t.d. A kad se dignu i odu na drugo koje mjesto, ostaje iza njih, kao spomen prošlih dana, nekoliko udarenih kočića, slama, ljuske od oraha i lješnjaka i po koja izdrpana krpetina. Iza Neviđene i Kestenske šume dolaze Mirke i Bukov pod.Na Bukovu podu je vrlo dobra a studena voda, da je već i u riječ ušlo: „Koliko se god puta čovjek napije,toliko puta ogladni.“

Južno od Jablanice, idući ka Grabovici, odmah u početku veličanstvevo sjenovitog klanca Neretve lijep je izlet na vodopad Perutak (Komadinovo vrelo), što ispod teste, kroz dva izidana otvora iz stijene, pada sa dosta velike visine i silnon hukom — u Neretvu. Narod pripovjeda, da su na Plasi planini bacala u neku jamu jednog crnog ovna, te je čak ovdje, kroz ovo vrelo, izašao i pao u Neretvu. Pred Grabovicom, s desne strane od željezničke pruge je Crno vrelo, slično vrelima Radobolјe i Bune kod Mostara, samo što se ovdje ne izdižu nad vrelom onako visoka brda, nego ga ozgo pokriva lijep prirodni svod, kao crkveno kube. Više vrela na neliko koračaja, zja velika pećina, više koje stoji krupna i slovama napisano:„Čudna jama“.

I zaista je čudna, kad se uđe kroz malena vrata u nju a sa divljenjem razgleda, šta je priroda vjekovima učinila. Po negdje se može ući u pravoj čovječajoj visini, a po gdje-gdje, bome, i četvoronoške pazeći dobro, da se ne udari glavu o stijene i o mnoge stalaktite (kapavice), koji ozgor vise kao ledene svijeće. Negdje ih se toliko sastalo,da izgledaju kao kruna, bokor cvijeća ili ruka sa prstima. Tako,opet,salijeva se niz njih voda, te ih zaoblјuje,kao što se prave voštane i lojane svijeće. Ima mjesta, gdje su stalaktati spojeni od svoda, pa po zemlji, te izgledaju kao stubovi kakvog hrama. Kad se koja prelomi unutra je šupalja. Ulazeći u pećinu, morali smo ponijeti dosta svijeća, inače se ne bi moglo vidjeti, te smo ih na više mjesta ponamještali i zapalali, što je izgledalo vrlo lijepo i nekad tajnstveno, kao da se nalazimo u starodrevnim lisirskim katakombama, ili tako negdje, u drugom podzemnom svijetu, o kome stara istorija banoslovno priča. Od desne strane blista se na više mjesta voda, a na jednon je mjestu ima toliko, da izgleda kao čitavo jezero.

Po zidovima pećine i dolje, na zemlji, načinila je voda čitave figure, kao oblik ruke, noge, čovjeka, prozora i.t.d.,slično onome što se vože vidjeti u katakonbama u Jajcu, s tom razlikom, što je to u Jajcu djelo čovječijeg uma i ruku,a ovdje je djelo prirode. U pečini smo proveli preko po sata, a za tijem se, puzajući, vratismo izlazu, što je pri slaboj svjetlosti izgledalo, kao da idu tromi međedi. S ovijem bih već mogao završiti o Jablanici i njezinoj okolini. Spomenući još, da tu ima financijska i žandarska postaja, vojnička pošta, a što je vrlo značajno a od velike koristi,da tako malo mjesto ima svoj vodovod,sa zdravom vodom,koja je sproveden na viuše mjesta u Jablanici, pa i u hotelu.

Preko dana prolazi dva puta željeznica; jedna u 10 sata prije podne iz Mostara u Sarajevo, a druga u 5 sati po podne iz Sarajeva za Mostar, te tako vam eto i tu prijatne zabave, a za čas ste iz Jablanice preko Konjica u Sarajevu, ili preko Grabovice i Drežanice u Mostaru. Iz Jablanice vode tri glavne teste: za Mostar, Sarajevo i Prozor. Ima prilpčan broj privatnih kuća i trgovačkih radnja. Narod je vrijedan, dobar i uslužan. Jablanica nama veleljepnih palata,niti mnogih zagušljivih ulica; nema kupatila niti kiseljaka, ali ima svoja divna jutra i večerid; ima svoju zdravu klimu i romantičnu okolinu. „E, pa dotle, a kuda ćeš više!“

Adnan Jusupović / novikonjic.ba

U nedjelju, 12. svibnja 2019. godine, na blagdan sv. Vasilija Tvrdoskog i Ostroškog, na gradskom groblju "Musala" u Konjicu proslavljena je slava crkve Sv. Vasilija Tvrdoškog i Ostroškog. Svetu liturgiju služio je paroh konjički protojerej-stavrofor Milana Bužanina. Na ovom događaju bilo je oko sedamdeset konjičana i jablaničana. Nakon Svete Liturgije izvedeno je lomljenje slavskog kolača, kao i pomen za nastradale konjičane u ratu 1992-1995. čija su imena zapisana u unutrašnjosti hrama i pomen za konjičane nastradale u ratu 1941-1945 kod spomen obilježja ovim stradalima.

Treba naglasiti da je ovaj hram sv. Vasilija Tvrdoškog i Ostroškog sagradio je 1929. godine Hadži Ilija Lazić. U ratu 1992-1995. hram je oštećen i devastiran, a obnovljen je početkom 2015. godine. Nakon obnove, unutrašnjost hrama pretvorena je u spomen-obilježje srpskim žrtvama konjičkog kraja, koji su ubijeni u razdoblju od 1992. do 1995. godine. Na mramornim pločama uklesana su imena 350 srpskih žrtava posljednjeg rata s područja Konjica, Jablanice i Prozora.

Rad kao osnova svake društvene zajednice, bila je tema ove ramazanske večeri u Ramazanskom programu Hayat TV-a.

Gosti Dalile Omerović i Zejda Šote sinoć su bili prof. dr. Sebija Izetbegović, generalna direktorica Kliničkog centra Univerziteta u Sarajevu, i prof. dr. Enes Ljevaković.

Prof. dr. Izetbegović kazala je kako je za nju ramazan jedna vrsta žrtve. I dopada joj se, kazala je, ta žrtva jer tako pokazuje da smo hrabri, da možemo izdržati.

– Ja sam fan ramazana. Meni ramazan jako odgovara. Ja sam disciplinirana osoba. Volim kada dođe vrijeme ramazana. To mi je težak mjesec, ali u godini najdraži. Drago mi je da se pojam radoholičara veže za moje ime. Rade puno i moji saradnici, ljudi koji su tu. Kada dođe ramazan, prvih dana bude malo čudnije jer ne možemo recimo napraviti pauzu. Mi radimo punom parom. I mi koji postimo radimo punim tempom. Rade operacione sale, rade ambulante… radimo svi. To je za mene normalno stanje – kazala je Izetbegović.

Nije pristalica, dodala je, prespavavanja problema, samim tim ni pristalica prespapavanja ramazana.

– Volim da kada dođe taj mjesec da recimo pokažem da se i uz rad sve obaveze mogu obaviti. Dopada mi se ramazan jer mi vraća taj divan osjećaj samopoštovanja, divan osjećaj poslije iftara koji nam govori da smo izvršili još jednu obavezu – dodala je.

Više puta je u Turskoj bila za vrijeme ramazana. Tamo se puno drugačije obilježava ovaj mubarek mjesec.

-Tamo bude prekrasan ramazan. Oni imaju velike, otvorene iftare na kojima bude više hiljada ljudi. To je dirljivo. Budi mi želju da se sama potrudim da napravim neki veliki iftar, na jednoj krasnoj livadi, da pozovem one ljude koji nemaju s kim i gdje iftariti. Da ih počastim sa prijateljicama, ljudima koji su mi bliski… da im sve pripremimo. To bi mi bio prekrasnan iftar – bila je iskrena gošća Hayat TV-a.

Ispričala je i jednu anegdotu koja se veže za nju i njenog supruga Bakira Izetbegovića, inače predsjednika SDA.

– Jedan iftar smo muž i ja dočekali u avionu i tu smo se i omrsili. Bila je divna atmosfera. Svi su u avionu nešto otpakovali. Čašćavali smo jedni druge. Bilo je prelijepo. Za vrijeme jednog ramazana bila sam u Londonu. U avionu je bilo pitanje kada ćemo se omrsiti? S nama je putovao reis i Bakir je u jednom momentu pitao reisa po kojem ćemo se vremenu omrsiti, da li po onom po kojem smo zapostili ili po tom u Londonu? Reis je rekao da ćemo ipak po vremenu u Londonu. Onda se to jako prolongiralo pa sam se našalila i rekla pa: „Pa što ga upita?“. Tamo je običaj da se hrana dugo služi pa se i to puno prolongiralo – smješkajući se priča prof. dr. Sebija Izetbegović.

Odrasla je na Grbavici, u zgradi u kojoj su živjeli oficiri. U vrijeme njenog djetinjstva ramazan se drugačije obilježavao.

– Nije to bilo omiljeno u mom djetinjstvu. Ali iz tog perioda pamtim 27. noć ramazana kada smo išli kod moje tetke. Ramazan me uvijek podsjeća na one koji su otišli, koji više nisu s nama. Vrlo dirljivo – nastavila je naša gošća.

Puno je lijepih stvari po kojima pamti svog rahmetli Aliju Izetbegovića, njenog svekra, inače prvog predsjednika BiH.

– Život smo provodili skupa. Svekra su brzo uhapsili, to svi znaju. Nastavili smo da se borimo. Po njegovom izlasku ta borba je bila jača. Sva moja sjećanja na rahmetli mog svekra su bila lijepa. Udala sam za Bakira na Božić, 25. decembra, a svekra su uhapsili 23. marta iduće godine. Dakle, nakon tri mjeseca. Kada sam rodila kćerku 1983. godine, svekar je već bio osuđen. Tako je naša Jasmina prvi put u životu otputovala negdje i to u zatvor u Foču. Mi smo je kao bebu odnijeli da vidi svog dedu – prisjetila se Izetbegović.

Za sebe će reći da ima vrlo oštru i jasnu sliku svoje pripadnosti i nikada nije imala dilemu ko je, šta je, kome i gdje pripada…

– Zajednica bi trebala imati veći taj osjećaj. To bi i narodu dalo više snage. Rođena sam Podgoričanka, to je poznato, ali cijeli život živim u Sarajevu. I kada sam bila u Podgorici osjećala sam jasnu pripadnost svojoj vjeri i naciji. Mjesto na kojem se nalazim nimalo ne mijenja osjećaj pripadnosti koji ja nosim u srcu. Bojim se da je pritisak javnosti i medija sada drugačiji. Porodica bi trebala imati drugačiji odnos u odgoju djece. Možemo da se borimo da budemo uspješni, pametni, da čuvamo tradiciju… da tako dajemo poruku mladima – ispričala je u Ramazanskom programu.

– Sudim po onome što sam ja radila. Kad god sam počela neki posao, bila sam izložena takvim pokušajima medijskog linča, ali se nisam obazirala. Preuzimala sam odgovornost. Bila sam odlučna i hrabra. Tako bi trebali raditi u svim sferama. Možda neskromno zvuči, ali Klinički centar bi mogao biti mali uzor i za druge. Kako se radom postižu odlični rezultati – dodala je naša sagovornica.

Bilo bi sve puno drugačije i ljepše da više pomažemo drugima.

– Trebali bi svi, recimo, da pomognemo ljudima koji možda neće imati gdje otići za iftar. Ja sam kroz posao koji radim, svaki dan u prilici da činim dobra djela. Što mi budemo bolji, bit će bolji svijet oko nas. Vrlo sam iskrena. To smatram bogastvom. Sa mnom uvijek znate na čemu ste. Uvijek kažem tamo gdje je to potrebno – naglasila je.

Osvrnula se i na stanje zdravstva.

– Ljudi generalno očekuju puno jer je raniji sistem bio drugačiji sistem. U zdravstvenom sistemu ima puno prostora za ozbiljnu refermu. Ovo što smo napravili u Kliničkom centru je čudo. Potpuno smo sve obnovili. Sistematičan rad, strateški rad. U zdravstvu ima dovoljno novca da ono bude bolje nego što je sada. Ali svi moraju raditi svoj posao, pošteno, zaraditi svoju plaću… Ne postoje više privilegovani uposlenici u Kliničkom centru, ne postoje oni koji mogu dolaziti i odlaziti kada žele, nositi opremu, drugačije posmatrati pacijente, borimo se protiv korupcije i vrlo smo uspješni u tome… Razumijem i pobunu nekih ljudi koji su cijelog života bili privilegovani, mogli su raditi šta žele. Stvari su se potpuno promijenile. Ljudi koji su puno radili su danas jako sretni jer ne moraju više raditi i za one koji nisu nikada radili – rekla je Izetbegović u Ramazanskom programu Hayat TV-a.

saff.ba / novikonjic.ba

Na festivalu, na kojem je 5200 učenika pokazalo svoje teatarsko umijeće, predstava 'Hasanaginica', kojom je Srednja škola Konjic predstavila Bosnu i Hercegovinu, osvojila je sedam nagrada.

Osvrt na knjigu, poemu “ZULIJA”čiji je autor Bajro Perva

Ponovo sam se vratio knjizi “Zulija” nazvanoj po istoimenoj poemi, autora, novinara i književnika, Konjičanina sa sarajevskom adresom, Bajre Perva. Ona me već dugo dozivala, kada sa sobom drugujem u mojim samotnim promišljanjima o stradanju Bošnjaka. Strpljiva kao majka što čeka sina, poema “Zulija” je dočekala naše ponovno viđenje. Osjećam pomiješano strah od korica i divljenje snagom koja dolazi iznutra, da zatečeno u meni budi neobičnu snagu, od koje jačam. Čitajući poemu u odabranom mjesecu Ramazanu, smiren u postu, polahko, slovo po slovo, riječ po riječ, stih po stih. Ustvari, dišem je!

Pokušaj komparacije sa davno čitanom poemom iste tematike, ali sadržajnošću sasvim drugačije, ostao je bezuspješan, osjećajem neuporedivo jače emocije, bolom iskrenije, i kompozicijom posebnije, da me svaki stih osvaja iznova i iznova. Ovdje za čudo nema jauka, iako sam duboko uvjeren da je autor morao svojim jagodicama dodirnuti bol bošnjačke majke na nekoj podrinjskoj stazi, dok je nastajalo ovo djelo.

U poemi “Zulija” nema kletve, nema osvete, kako bi njen dramski krik digao na nivo tragedije. Ovdje se tragedija prihvata kao cijena očuvanja obraza i časti. I tu je zasigurno njena posebnost.

Ono što dominira u poemi “Zulija” jeste ponos i ustrajnost, kao oreol vjere jedne Bošnjakinje, izdignut iznad svih patnji i stradanja da, čini se, prkosi.

Valja kazati i to, da se autor Bajro Perva, nije dodvoravao jezički knjževnoj kritici, niti naginjao imitacijski nekim velikim pjesnicima, kako to znamo često sresti u novijoj književnosti. Autor je ostao autentičan, baš kao i njegova junakinja Zulija, u bijeloj svili bursanskoj, koju joj đedo Mustafa donese u povratku sa hadža, da čistotom bosanske riječi donese nam ovo djelo. Kerana šamija od nane Hasnije na glavi junakinje Zulije, što joj ostavi ruho u sehari konjičke drvo rezbarije, još je jedan slijed porodičnog prenošenja vrijednosti, zasnovan na sitnicama koje čine mozaik bošnjačke porodice. Da bi nas podsjetio na rođenje junakinje Zulije autor piše: “Sedmog ti dana života uz ezan na desno i ikamet na lijevo uho ime nadjenuo”, pa nastavlja sa majkom junakinje Zulije koračati do njene smrti, u potpunoj spremnosti na istu, u bijelom katu čednosti.

“Kad mi se plače, pomislim, na Naziju iz Đulića podrinjskih, kojoj zlikovci ubiše sinove Muriza, Beriza, Idriza, Feriza, Ramu, Fahrudina i supruga Mustafu. Najmlađi Fahrudin, dvije godine bijaše stariji od tebe kćeri moja Zulija”. Ovako se tješi majka junakinje Zulije i ne da mojoj suzi iz oka da klizne, za sve bošnjačke majke i sestre koje su dale život ali ne i čast, već tjera na promišljanje.

Autor Bajro Perva na trenutak nas kroz poemu vodi mehkim koracima, kao da korača cvjetnim livadama bosanskim, da bi nam bosa stopala odveo na hercegovački oštri kamen, ali spremne na bol. Ubijeđen sam, da poema “Zulija” treba biti u čitankama bosanskog jezika. Dok se to ne desi, zagovaram njeno recitovanje na svakoj šehidskoj česmi, na brojnim mezarjima nevino ubijenih Bošnjaka, ali i za sofrom u našim kućama. Neka se duše istinom iftare!

Piše: Said Šteta, književnik i novinar

Dan pobjede 9.5., i obilježavanje 76. godina Bitke za ranjenike 11.5. u Jablanici, tjera na razmišljanje i postavljanje pitanja organizovanja i objedinjavanja antifašističkog otpora na prostorima bivše Jugoslavije, pitanje vođenja zemlje do pobjede, pitanje ugleda tog čovjeka u svijetu...


Čitav ljudski vijek, rizikujući i život, Tito je bio borac za slobodu, za društvenu pravdu, za interese i historijske ciljeve radničke klase i svih radnih ljudi, za najplemenitije ideale i težnje svih naših naroda i narodnosti. Dokaza za sve ovo ima mnogo, naravno ko želi da ih vidi.


Prvo, učestvovao je u slanju oko 1.700 ljudi iz Jugoslavije u Španiju 1936.-39., da se bore protiv fašizma.Komunistička internacionala i KPJ nas je učila da se fašizam tuče u korijenu, da smo ga tamo potukli ne bi poginulo oko 55 miliona ljudi u 2.svjetskom ratu i 1.700 000 u Jugoslaviji, rekao je vašem novinaru jednom prilikom španski borac Čedo Kapor.U Interbrigadama borilo se oko 200.000 boraca.


Drugo, u široki antifašistički savez, 1941. ujedinio je sve snage na ovim prostorima i doveo ih do pobjede.


Treće, u vrijeme obnove zemlje razvoj je bio brži nego u Japanu. Željezničke pruge, preduzeća i hidrocentrale pravile su i omladinske radne brigade, domaće i međunarodne. Npr. na pruzi Šamac-Sarajevo 1947. godine bilo je angažovano 217.234 omladinaca.


Četvrto, 1948. nadmudrio je SSSR i strašnog Staljina, te tako zadržao nezavisnost i suverenitet države.

Peto, od 1961.,Tito je idejni tvorac i lider pokreta nesvrstanih zemalja.


U Jugoslavijji je formirao fond za razvoj nerazvijenih područja, gdje su najrazvijenije republike Slovenija i druge, ulagale u Kosovo, BiH i sl.Osnovna teza bila je da je cjelina tj. lanac jak koliko i njegova najslabija karika.To je danas prosto nezamislivo da je neko u to mogao ubijediti Sloveniju. Općina Konjic je tada dobila fabrike u Glavatičevu i Buturović Polju. Za razvoj sela postojao je projekat žive rezerve hrane, kada je svaki seljak direktno dobijao državne stimulacije za držanje određenog broja stoke.Tako je država bez struje i frižidera, u svakom trenutku imala određene količine svježe hrane, tj. potreban broj ovaca, krava, konja i sl., za potrebne robne rezerve, a sela su razvijala infrastrukturu i bila puna ljudi.


Detaljnije o genijalnosti govori Bitka za ranjenike.Prvo su srušeni svi mostovi na Neretvi, zatim slijedi kontranapad partizana prema Vakufu, čime je o stvarnoj namjeri zavaran neprijatelj, slijedi prelaz preko Neretve i spas 4.000 ranjenika. U toku ofanzive, Tito na pregovore sa Nijemcima u Zagreb šalje najsposobnije i najškolovanije rukovodioce Vladimira Velebita i Koču Popovića, koji Nijemce ubjeđuju u tezu da saveznici planiraju kralja vratiti preko četnika, te da partizane ne napadaju u borbama sa Dražinom vojskom, kojoj su partizani uskoro zadali posljednji udarac. Ugled i genijalnost, pokazuje i sama sahrana 8.5.1980.godine na koju je došlo 209 stranih delegacija iz 127 zemalja, preko TV sahranu je u 58 država gledalo milijarde ljudi, što je drugi najgledaniji događaj 20.st. u svijetu.

Mirsad Čukle / novikonjic.ba

Pozorišni festival za osnovce prateći je sadržaj Festivala glumca BiH koji se održava u Konjicu.

Krajem godine, izdavačka kuća Buybook je objavila roman „Schindlerov lift“, Darka Cvijetića.

Nakon Venecije, Firence, Istanbula, Zagreba, Beča, Banja Luke, Štutgarta, Trebinja, Tirane, Splita, Strazburga i Milana, Projekat Bijenale D-0 ARK Underground predstavit će se i beogradskoj publici.

U Konjicu će se od 18. do 27. aprila 2019. godine će se održati 17. Festival srednjoškolskog dramskog stvaralaštva.

Prikaz knjige „Priče sa satnim mehanizmom“, F. Šehić, BUYBOOK, 2018.

Prošli vikend grad Stolac je bio kulturno središte Bosne i Hercegovine i ugostio najveće umjetnike iz regiona, na Festivalu kulture „Slovo Gorčina“.