Mirsad Čukle: KONJIC JE GRAD LJEPOTE I GRAD HISTORIJE (I dio)

FOTO: D.Š., FB FOTO: D.Š., FB

Konjic je jedno od starijih bh naselja, sa mnogo posebnosti, a jedna od njih je što se nalazi i u Bosni i u Hercegovini, što ima bogatu prošlost, sa izuzetno značajnim arheološkim, privrednim, turističkim, ljudskim i drugim potencijalima.

Darežljiva priroda obdarila je, a Bog dao sve moguće ljepote što je mogao dati, tako da je ovo područje, uljepšano mnogim i raznovrsnim ljepotama, zanimljivo za turiste, privrednike, historičare, geografe, geologe, ekologe, biologe, etnologe, arheologe, umjetnike, speleologe, pustolove, boeme, lovce i ribolovce, sportaše, planinare i raftingaše, za sve one koji vole sve što je lijepo, vrijedno, zanimljivo, neobično, uzbudljivo...

Ovaj geografski prostor, zbog svojih raznovrsnih ljepota i vrijednosti, čiji slava i značaj nadrastaju lokalne okvire, oduvijek je bio privlačan za ljude, zbog čega ima bitne pretpostavke da živi od svoje ljepote, koja domaćoj niti svjetskoj javnosti nije dovoljno prezentirana.

Konjic kao jedinstven grad, mnogi s pravom nazivaju bosanska Švajcarska, ljepotan na vodama, hercegovačka Nica, bosanska Runnymede, grad-most, ključ i vrata Hercegovine, a poslije njegovog opisa od strane jednog konjičkog hadžije, neki ljudi u Mekki, rekli su „pa to je džennet“ tj.raj, dok su ga drugi uporedili sa Misirom.

O bogatstvu i raznolikosti prirodnih ljepota Konjica i okoline, mnogo je napisano. Malo je mjesta na Planeti gdje se u jednom danu može skijati (Prenj), kupati u prirodnom Boračkom jezeru i Neretvi koja je pitka sve do Džajića tj. 5 km uzvodno od Konjica, zatim čamcem se niz Neretvu, spustiti do Starog mosta i do mraka istoga dana biti na moru. To nemaju ni Pariz, ni London, ni Las Vegas.

Ovaj prostor prije 1992. imao je 3.018 registrovanih stećaka (svaki 15-ti u BiH, od ukupno 60.000 stećaka u BiH). Jedna od svjetskih atrakcija je i Alternativna ratna komanda (ARK D-0), pravi podzemni grad sa 6.584 m2, građen od 1953.do 1979. (26 godina) za potrebe vojnog i političkog vrha bivše države, na čelu sa Titom. U ovom prostoru ove godine održava se peto bijenale savremene umjetnosti. Druga atrakcija je, osim 54 nacionalna spomenika, nekropola Biskup kod Glavatičeva koju je Unesco, kao kulturno-historijsko naslijeđe cijeloga svijeta, stavio pod svoju zaštitu.

Konjic je grad-most između mediteransko - jadranskog i kontinentalnog dijela regije, most između Hercegovine i Bosne, grad koji se nalazi i u Bosni i u Hercegovini, grad znamenite i zgusnute povijesti, gdje samo u jedan pogled stane više stoljeća (jednim pogledom obuhvate se stećci, Stari most, džamija, dvije crkve, zgrade iz austrougarskog perioda, spomenici iz 2. svjetskog rata, fabrike iz socijalističkog perioda i drugi ukrasi grada).

Konjic je svijetu dao oko 200 poznatih stvaralaca iz svih oblasti života, pa je prava privilegija živjeti ovdje. Čuvajmo sjećanje na njegove graditelje, umjetnike i branitelje, poštujmo sve ljude koji su ovdje rođeni, koji su ovdje došli i ostali, koji su svojim znanjima i ljubavlju gradili kosmopolitski duh grada, gradili mostove prijateljstva, drugo i drugačije prihvatali kao dio svoga, ugradili mnogo ljubavi u Konjic, dali mu dodatni šarm i energiju, obogatili ga kulturnom raznolikošću.

Sudbinu Konjica, osim geostrateškog položaja, odredila je i svjetska politika, koja je utjecala na to da se ovdje izgradi vojna fabrika „Igman“, Titov bunker tj. ARK D-0, Jablaničko jezero i hidrocentrala i dr.

Velika gradilišta, ljepote Konjica i drugi razlozi, privukli su mnogobrojne ljude iz BiH, iz regije i cijele Evrope, da dođu u ovaj grad, da tu ostanu i žive, zavole ga i obogate svojim radom, znanjem, kulturom, energijom, dobrotom, prijateljstvima. U ovaj grad donijeli su neke nove i lijepe običaje, uz poštovanje svega domaćeg, obogatili su konjičku kulturu, običaje, kuhinju, cvijetnjake, komšiluke...

Bili su majstori, inžinjeri, inovatori, arhitekte, prosvjetni radnici, muzičari, glumci amateri, fudbaleri, aktivisti, ekolozi, planinari, fotografi, slikari... Radili su u „Soči“, „Rudaru“,“ Žegrapu“, „Majevici“, „Gortanu“,“Hercegovini“, „Igmanu“, „Rudaru“, „Bujicama“, prosvjeti, općini...pravila se željeznička pruga uzanog (0,76m) pa normalnog (1,435 m) kolosijeka, mnogobrojne ceste, tuneli, mostovi, zgrade, fabrike, hidrocentrale, ARK i druga velika gradilišta koja su tražila stručnu i drugu radnu snagu...

Konjic je dobio prezimena Vidić, Kostadinović, Petrović, Zečić, Todorović, Matijević, Restović, Rašeta, Andrić, Utroša, Bakoš, Šimandi, Kuzmanović, Subotić, Bulatović, Beljajev, Bakić, Lakičević, Bajat, Zafirofski, Beronja, Bešević, Džaltur, Varatanović, Mihaljević, Stojković, Lijeskić, Sulofski, Stenek, Lakić, Artić, Nikodijević, Rudan, Milas, Milutinović, Stanišić, Rojević, Ban, Milić, Lovren , Jašari, Saiti, Šomorai, Dimitrov, Kovač, Milić, Filipović, Milanović, Marjanović, Demšar, Bertalan, Bogdanović , Bušalić, Boljfetić , Čakarević, Nižić, Linarić, Macipura, Mehanoli , Duhonj, Đaković, Spirkovski, Cicvarić, Ljubičić, Hollas, Kolig, Mohorko, Glibota, Sesar, Šapina ...

U Konjicu su živjele, a neke i sada žive, porodice: Romozi, Rabensthajn, Šemiga, Papo, Bogunović, Špiranac , Križnik , Raguza, Đurić , Krnić , Gavrilović , Novaković, Marinković , Radović , Vukmirović, Stenek , Vučković , Pejković , Sakan , Vojnović , Došenović, Dukić , Lazarević , Milošević , Madžarević , Bekić , Katić , Kačar , Terzić, Vidić , Davidović , Lijeskić, Nikičević , Marković , Vulović, Đaković , Kecman, Lješević Nevžela , Radulović , Atijas , Tuce...

Na konjičkom groblju ostali su: Baštinac Milan (1868-1911.), Parežanin Milorad (1903-1934.), Milutinović Boro (1926-1983.), Rudan Lazar 1013-1977., Živković Budimir (1923-1978), Trkovnik Ljubica (1898-1986) i Ivan (1890-1983.), Mijanović Nedeljko, protojerej-stavrofor ( 1905-1974.), Valerie Wolf (13.4.1892-5.3.1932.), Stanojević Vladimir (1926-2003.), Lazar Rudan 1913-1977., Zlatko Pekušić (1922.-1955.)...

Bili su Crnogorci, Česi, Hrvati, Rusi, Rumuni, Bugari, Turci, Makedonci, Slovenci, Slovaci, Romi, Nijemci, Albanci, Srbijanci, Mađari, Zagorci, Vojvođani, a Lazar Drljača bio je Bogumil. Svi su voljeli Konjic i dali mu dio sebe. Svaka ulica u Konjicu bila je Evropa u malom, čuli su se razni jezici i narječja, imali smo osjećaj da pripadamo Evropi i svijetu.
Vozovi brzi, poslovni i drugi, sa konjičke željezničke stanice direktno su vozili u Evropu-Štutgart, Novi Sad, Ljubljanu, Pariz, Beč, Budimpeštu, Zagreb, Beograd, Trst, Minhen...

U porodicama i ulicama, kao i u cijelome gradu njegovalo se prijateljstvo raznih nacija svijeta, zajednički su rješavani svi problemi, zajedno se radilo, gradilo, slavilo, putovalo, tugovalo. Oduvijek su se ravnopravno čule riječi hljeb i kruh, vazduh i zrak, pasulj i grah, čas i sat, fudbal i nogomet.... Bili smo upućeni jedni na druge, jer ulica je imala jedan fudbal, jedan televizor, jedno biciklo, jednu veliku šerpu za bestillj. Tako smo svi zajedno imali i mogli sve, a pojedinac sam, malo je imao i malo mogao.

Popis stanovništva 1910. godine pokazao je npr. da je u općini Konjic (površina ne odgovara sadašnjem stanju), od ukupno 23.542 stanovnika, 622 ili 2,6 % živjelo stranih državljana (20 Jevreja, njemački jezik govorilo je 165 lica, češki 101, mađarski 22, italijanski 31 lice itd.).

Popis stanovništva 1961. pokazao je da je od ukupno 17.972 stanovnika, osim tri najmnogobrojnije nacije bilo još 1.148 ili 3 % drugih nacija (814 Jugoslovena, 111 Crnogoraca, 82 Šiptara, 51 Slovenac, 29 Turaka, 18 Makedonca, 14 Mađara, 6 Bugara, 1 Slovak, 1 Čeh i još 22 pripadnika drugih naroda).

Popisom stanovništva 1981. godine utvrđeno je da je ovdje živjelo 5,6 % , a 1991. od ukupno 43.878 stanovnika, osim većinskih Bošnjaka, Srba i Hrvata, 4,4 % ljudi bilo je drugih nacionalnosti.

Bila je to harmonija različitosti, običaja, tradicije i suživota, vrijeme razvoja, druženja, putovanja, tolerancije, uspjeha grada na svim poljima, gradili smo zajednicu zajedno, razvijena komunikacija uvezivala je kulture i ljude, koji su se dijelili po sposobnosti i po pripadnosti pojedinom kvartu, ulici, dijelu grada…

U kulturno-sportskom životu bilo je angažovano skoro 10.000 pretežno mladih (sve je bilo besplatno). Pored zdravog duha, ovo je razvijalo komunikaciju, zbližavanje i integraciju ljudi. Bila je to bajka, čarolija zvana Konjic koji je sav bio igraonica i pozornica. Ponosni smo na takav, evropski Konjic, u kojem se razdvajao rad od nerada, sposobnost od nesposobnosti, Konjic koji je imao bogat etnički mozaik i naglašen senzibilitet za toleranciju i sve vrste različitosti.

Građani Konjica nedovoljno poznaju njegove mnogobrojne vrijednosti, zato ih nedovoljno čuvaju i nedovoljno se ponose svojim gradom.

Mirsad Čukle
(nastavlja se...)

Rate this item
(2 votes)