GORAN SARIĆ / Ratni dnevnik: Lijepo gore klasici marksizma (9)

NORVEŠKA PRIČA

Majka je slušala vijesti, žustro mijeseći hljeb,

pazeći na svaku mrvicu brašna.

(Ko zna šta nas još do snijega čeka?!)

Soba se punila dimom tek založene vatre,

u starinskom fijakeru.

Žestoko je draškao nozdrve.

Sjetih se mirnih vatri,

koje sam često ložio,

navrat-nanos,

prije polaska na posao,

želeći da momci i Davakica uđu u toplu jutrenicu.

Đavolak dima,

sjeverni kućni dušić,

čačnu mi donju trepu,

lijevu,

iz koje nama’ linu.

Linu, kraj svijeće.

K’o biser,

sinu.

ZAVJEŠTANJE NAPRETKA

Istinabog, u ovom nam vijeku noći nisu tako mračne i tako beznadno duge kao ranije: tu je Teslino čedo.

Više nismo ni tako prljavi kao prije, recimo, dvije ili tri stotine godina. Naša kupatila mirišu najprimamljivijim (vještačkim) odourima višnje, jabuke, breze. U njima, tim našim kupatilima, bi se mirne duše moglo stanovati. Naravno, u slučaju nužde.

Tuš i kada učinili su nam kožu mekom, poželjnom za ranije nezamislive pohotničke avanture.

Photo: Thomas Trutschel/Photothek via Getty Images

Komfor kojim smo okruženi i na koji smo od pelena svikli prevazilazi i najsmjeliju žilvernovsku maštu. Jednim pritiskom na dugme, eto nas u Kini. Uz pomoć video-telefona ne samo da razgovaramo s rođakom iz Australije, nego i pažljivo motrimo svaku boru na njegovom ostarjelom licu.

Da bismo uživali u čarima muzike, više nam nije potrebno ni odijelo, ni skupa ulaznica za koncert. Gotovo je čak i s onim beznadno dugim čekanjem da supruga napokon uredi frizuru za večernji izlazak! Praktično neuništivi CD pruža fantastičnu reprodukciju omiljenih nota, koju možemo pokrenuti ili prekinuti kad nam se god ćefne. A ne moramo ni mrdnuti s kauča. Čaša hladnog piva, sir, kulin…

Zahvaljujući Radio Brodu, balkanskoj varijanti CNN-a, podrobno smo informisani o tome šta se dešava u usplamtjelom zavičaju: isuviše je, naime, rizično izlaziti na ulice naših sarajeva, mostara, vukovara.

Jedemo bolje i zdravije, putujemo brže i jeftinije, odijevamo se neuporedivo ljepše i udobnije.

Ali...

Ako ideš u džehenem, bolje ti je da ideš polako, veli na jednom mjestu Andrićev Alihodža.

I najpovršnijom rekapitulacijom dvadesetog vijeka više je nego uočljiva tamna strana tehnološkog napretka. Balkanski i svjetski ratovi (komada: dva), Vijetnam, iransko-irački rat do istrebljenja, Kambodža, sovjetsko “spašavanje” Afganistana, Bejrut, izmrcvaren skoro dvjema decenijama prljavog rata. Dalijeva Espana u frankističkom ludilu. I još na desetine, ako ne i stotine, “malih” ustanaka i ratova.

Kao da postoji mala nasilna smrt?!

Photo: historyconflicts.com

Hirošima.

A sad ovo, u našoj lijepoj kući.

Ima li lijeka za ovaj golemi raskorak duboko u nutrini golog majmuna? Mogu li se, gledajući daleko natrag, izvući pouke za Sad, za Danas?

(Uvjeren sam da je o Sutra izlišno raspredati, pa čak i veoma oprezno. Nije li se sva tragika našeg položaja nataložila upravo usljed varljive nade (u šta?) i bezočno lažnih obećanja raznoraznih vucibatina, kravataša u vezi sa Boljim Sutra? Sutra, za koje danas treba ubijati. I ginuti.)

Mogu li se nesumnjivi dosezi industrijskog i postindustrijskog doba, površno i manjkavo pobrojani u prvom dijelu teksta, upotrijebiti da se najzad trgnemo iz ovog kola bola? Da očistimo lice od pubertetskih akni nezadovoljenog pubertetlije?

Ili je ovo ipak naše pravo stanje: gram savjesti – čet’ri kila mržnje?!

***

Sretna svijest – vjerovanje da je stvarnost racionalna i da dani sistem isporučuje dobra – održava novi konformizam, jedan vid tehnološke racionalnosti preveden u društveno ponašanje. On je nov zato što je racionalan u tolikoj mjeri da je bez presedana. Podržava društvo koje je reduciralo – a u najrazvijenijim područjima eliminiralo – nerazumnosti pripadne ranijim, primitivnijim stupnjevima, društvo koje produžava i poboljšava život više nego ikad prije. Rata i uništenja još nije bilo, a nacistički koncentracioni logori su eliminirani. Sretna svijest otklanja svaku vezu. Tortura je ponovo uvedena kao normalna stvar, no, u kolonijalnom ratu, koji se odigrava na rubovima civiliziranog svijeta. A tamo se prakticira mirne savjesti, jer rat je rat. Nadalje, taj rat je na rubovima – on razara samo nerazvijene zemlje. Inače vlada mir.

Herbert Marcuse: Čovjek jedne dimenzije

Photo: Facebook

***

Svaki pokušaj da čovjek bude nešto više negoli čovjek – rezultat je isti. Smrt, neka vrsta smrti. Vi pokušavate biti više nego što po prirodi jeste i ubijate nešto u sebi, te postajete mnogo manje. Meni je tako dojadila sva ova glupost o višem životu, moralnom i intelektualnom napretku, življenju za ideale i svemu tome sličnom. Sve to vodi k smrti. Jednako sigurno kao i življenje za novac. Kršćani, moralisti, kultivirani esteti, pametni mladi učenjaci i nasmiješeni poslovni ljudi – sve jadne male ljudske žabe, koje se nastoje napuhnuti u bikove čiste spiritualnosti, čiste svjesne inteligencije, a koje se tek raspadnu i prestaju biti drugo doli komadići male žabe – i to truli komadići. Čitava je stvar velika glupost, velika odvratna laž, primjerice, taj vaš mali smradni sv. Franjo.

Aldous Huxley: Kontrapunkt

PRED OGLEDALOM

“Film” je pukao u snu, upravo u trenu kad smo školski drug Draško i ja, naoružani do kutnjaka, već ubacili svaki po desetak bombi u prazne kuće usred neprijateljskog sela.

(Činjenica da se radilo o napuštenom selu niukoliko ne umiruje savjest.)

Taman smo se spremali da spretno i nečujno, kako smo i došli u “srce” zabrani, pođemo nazad, kroz njihove zasjede, kad – C U T ! ! !, (na holandskom: sranje) priča o neustrašivom Goranu Sariću bí prekinuta memom bez parnjaka.

Otkud, ako ne iz dubine potisnutog, a željenog, to zadovoljstvo sobom – ratnikom?

Otkud ta čista, nepatvorena ponesenost bombom, praskom i kometom na herojskom nebu?

Otkud, ako ne iz zatomljenog nezadovoljstva, pritajene frustracije vlastitom neostvarenosti?

Koliko, pitam se bunovan, vrijede naša dobrota, iskrenost i praštanje onom koji udara šamar, ako tu dobrotu, iskrenost i praštanje ne prati svijest o vlastitoj snazi? U tom svjetlu, čini mi se da sve te vrijednosti a priori smatrane svetinjama same po sebi ne znače mnogo. Tek uz svijest o sposobnosti da se na šamar uzvrati istom mjerom, da se savlada strah, nanese bol drzniku, tek tada bi naš pacifizam imao smisla. Odvažnost takvog uzdržavanja, nepadanja u gustu mrežu mržnje i zavisti – to bi bio čin dostojan divljenja!

Photo: cargocollective.com

Ovako, pred još svježim slikama iz noćne more, s puno manje gordosti gledam na sopstveno odbijanje da učestvujem u klanju.

Vrijedan je, sad mi se kazalo, onaj ko, mada vješt oružju, u pogibelji ne upotrijebi pušku, a ne onaj drugi što iz pukog straha odbije da ispali metak.

P. S.

Draško – Dragan Dragović, drugar iz konjičke Gimnazije, dok je još bio simpatičan i duhovit momak. Pred rat naprasno “otkačio”, počeo se često tući, nabavio, kažu, i oružje, par puta završio u ćuzi. Jedna od “kolaterarnih šteta” uzavrele atmosfere koju su nam ranih devedesetih donijeli “oslobodioci naroda”.

DILEMA

U kolikom sam emotivnom škripcu najbolje govori to da sam ovih dana počeo ozbiljno razmišljati o odlasku. Tako smo Mališa i ja odlučili o tome priupitati jednog poznanika, čije ime ne navodim zbog njegove bezbjednosti. Kako izaći iz grada? Nisam siguran može li nam taj čovjek pomoći, ali vrijedi pokušati.

Svjestan sam da bih se ovim gestom – barem za one koji cijelu stvar gledaju sa bezbjedne udaljenosti – “popišao” na sopstveno vjeruju, uvjerenje da mi, Bosanci i Hercegovci, možemo živjeti zajedno. Upravo zbog toga mi se teško odlučiti čak i na prve korake u tom smjeru. Ali, dvije će stvari vjerovatno presuditi prilikom (eventualnog) donošenja takve odluke, naročito ako ovo sranje produži svoje pipke i preko predstojeće zime. Jedna je uvjerenje, pečeno i vareno bezbroj puta u toku rata, da su, nakon svega, moja jedina zastava Darija, Sven i Vanja. Da samo jedan dan s njima naprosto nema cijene.

Photo: izvor/rogaticani.com

Druga, tužna stvar je da ni moja Bosna, a, bogami, ni moja Hercegovina nisu više ono što su bile ili, barem, što sam ja mislio i osjećao da jesu. I, što je još tužnije – barem za sve nas koji smo zajednički život živjeli kao bogatsvo i prednost, a ne kao prisilu i kaznu – ko zna hoće li više ikad biti kao ranije?! Glavešine na vlasti o tome ne brinu. Oni igraju svoje igre, prozirne, ali tako primamljive raji. Puku. Narodu. Puno je ljudi, i “vinih” i nevinih, stradalo za “svete” istine. Srpsku. Hrvatsku. Muslimansku. Naravno, nikad ne treba zaboraviti ko je, kada i kako prvi počeo. Koji je narod najviše stradao. To bi bilo niveliranje krivice. Ali, sad i ovdje zaista ne vidim svjetlo na kraju tunela. Možda je ipak bolje kupiti prnje i zbrisati odavde? Čekati granatu, tamo daleko zgotovljenu samo za tvoje srce, ili precizni pogodak “snajpa” u čelo. Ili, kao moje kolege i ona njihova nesretna dječica, dolazak ubica sa čarapama na glavama. Biti i ostati “kusur” u velikim ulozima lokalnih bogova.

No, majka se plaši definitivnog rastanka s kućom i imanjem, očevim grobom. Jadnica! Sa njenih skoro šezdeset godina, od kojih je ravno četrdeset i jedna posvećena učiteljevanju, tada bi ostala doslovno bez ičega. Ipak, skoro sam siguran da bih je mogao nagovoriti da pođe sa mnom, pošto je i njoj dosta ovoga pakla. Osim toga, toliko čezne za unucima da bi je ponovni susret s njima zacijelo preporodio. (Uostalom, najmlađeg unuka, sestrinog Maka, još nije ni vidjela.)

Tu je i Cile, moja sestra, koja nam, valjda, može poslati garantna pisma. Čini se da bi to za nas, posljednje dinosaure bratsva i jedinstva, ipak mogao postati jedini izlaz.

DRUGA SMRT KRALJEVIĆA MARKA

“Civilizovanim” načinom vođenja rata par distance u ovom je ratu konačno ukinuta svaka predrasuda o borbenom viteštvu i junaštvu, srcu junačkom i svijetlom oružju. To su shvatile čak i malobrojne naivčine, moja krvna braća, koji su vjerovali u mogućnost ponavljanja Neretve, Kozare, Sutjeske...

Istina, i sada, s kraja najgoreg od svih stoljeća, postoje borbe prsa u prsa. Ali, kama i nož više se ne potežu iz korica za herojskih juriša na rovove. Hladno se oružje, danas i ovdje, upotrebljava skoro isključivo za nenaoružanog, bespomoćnog protivnika. A za žene su zlotvori smislili nešto što se čovjeku gadi već i na jezičkom nivou, kao sintagma: plansko silovanje.

(Inače je ovdje od prvog dana rata na djelu proces “omekšavanja” jezika. Propagandnopsihološki trik poznat svim ratovima i vremenima, ali čudan i jeziv kad ga sami doživljavate. Suočen sa strašnim činjenicom vlastitih zlodjela, djecom s Krima, Mustafa Madžar s kraja 20. vijeka, umjesto sviranjem frule, zaborav nastoji pronaći u jezičkom “šminkanju” stvarnosti. Otuda su usta Radovana K., Ratka M. i inih zločinaca – puna ih je Bosna! – puna “velikih”, od sadržaja posve ispražnjenih riječi: demokratija, narod, sloboda, carstvo nebesko... Uz “srpske ptice i ribe” – eto perfektnog “zabašurivanja” stvarnosti!

Photo: Roger M. Richards

Tako, ’ladno se odradi paljenje cijelog sela, odradi diverzantska akcija u kojoj bude zaklano desetak ljudi. Prelaz preko konjičkog mosta “Jurij Gagarin” pravi je ruski rulet. Tu često radi snajper.

Tako se, jezičkom prilagodbom krvave stvarnosti, “pašaluci” koji upravo nastaju na ovim prostorima spremaju za ulazak u 21. vijek.

Stotine godina prolivanja krvi. Stotine godina ritualnog prebrojavanja žrtava. Prenošenja kostiju. Sve novih uzvraćanja udarca.

Za skoro godinu i po dana rata ovdje je, koliko znam, odrađen samo jedan čestit pokušaj vojničkog rješavanja pat-pozicije. Učinile su ga prošlog ljeta armijske snage. Pokušaj da osvoje Borke, najvažnije uporište srpske vojske, završen je fijaskom. Priča se da je tom prilikom izginulo mnogo mladih ljudi.

Drugi vojnički uspjesi ove formacije izvedeni su bez prolijevanja mnogo krvi. Na Bradini se sama bitka svela na kratku pucnjavu. Nakon predaje Srba, desio se zločin nad njima. Donje Selo, selo na južnom prilazu gradu, je još lakše palo.

Što se tiče Hrvatskog vijeća obrane, može se slobodno reći da su se bojovnici ovdje u vojničkom smislu pošteno obrukali: osim nešto ratnih dejstava na Bokuševici i još ponegdje, Klis i cijela dolina Neretvice su skoro-pa-predani u ruke vojnicima Armije Bosne i Hercegovine. Pošto su prethodno izvukli civile, minirali mnoge kuće i potrovali preostalu hranu u njima, Bobanovi sljedbenici su se noću izvukli iz više sela sa tog područja. “Druga strana” se, tako, naprosto ušetala u Buturović Polje, objeručke prihvativši ponuđeni “poklon”. Poslije je Radio Konjic danima “trubio” o “snažnom kontranapadu” Armije BiH.

I sam grad je lako, bez pravog otpora prepušten Jedinicama. Ni traga uličnim borbama, kojih se dajo toliko plašio, a Zlatar je pao nakon svega nekoliko dana. Poslije sam “iz prve ruke” saznao da su i tu hrvatske snage dobijale artiljerijsku podrsku “čéta”, i to preko radioveze. Bez toga, priča moj izvor, ne bi ni toliko izdržali. Uostalom, je li i moglo drugačije? U tom važnom topničkom uporištu je bilo svega tridesetak bojovnika, uz jalovo obećanje da im pomoć “sigurno dolazi”. Sad svi oni, napušteni od onih koji su ih uvalili u igre oko granica, čame u sportskoj sali pedesetak metara od naše kuće. Uznici Armije, skupa s njihovim dojučerašnjim neprijateljima Srbima.

Photo: Pierre Duffour

Sa sigurnošću se može ustvrditi da ni Srbi do danas nisu izveli nijedan pokušaj osvajanja grada. Naprosto, on ne ulazi u kartu famozne “Republike Srpske”. Zato su se karadžićevci do sada (samo)zadovoljavaili “pedagoškim” rušenjem tuđih kuća i domova artiljerijom, nerijetko pritom ubijajući civile: starce, žene i djecu. Na žešća granatiranja odlučuju se, izgleda, samo kad Armija izvede neku diverzantsku akciju ili, sa mnogo manje cijevi i municije, granatira srpske položaje. Istini za volju, izgleda da i gore, kod Borčana, ipak ima neko čija glava nije totalno zaluđena “velikom Srbijom”: petkom, kad je ovdje pijaca, samo smo jednom imali granatiranje, a i tada su prve pale na okolna brda, tako da je narod imao vremena da se skloni.

Po strani od svih poznatih i nepoznatih vojnih razloga, razgovora i lokalnih dogovora, sve mi je to dozlaboga “prljavo” i jadno.

Koliko malo junačkog ratovanja – sa i bez navodnika! – ovdje ima, pokazuju i najnoviji primjeri: već tri dana traje napad Armije na posljednja hrvatska uporišta, sela Zabrđe i Turija. Sve trešti od eksplozija. Ne prestaje paljba iz pješadijskog oružja, a škrte vijesti govore da se linije odbrane ne pomjeraju ni za milimetar. Biće da nedostaje motiva da se, k’o nekad, krene “grudima na bajonet”.

A i zašto bi, cijuče moj podrumski pacov, nakon novih dokaza o kurvinjskoj prirodi drugog “najstarijeg zanata na svijetu”: dogovornog povlačenja četnika sa obronaka Igmana i Bjelašnice, te novog cjenkanja balkanskih “majstora mraka”, za čije prljave interese svake minute ginu toliki mladi ljudi !

Sa plemenitim, a jalovim uvjerenjem da će sloboda, ipak, umeti da peva kao što su sužnji pevali o njoj!

Rate this item
(1 Vote)