GORAN SARIĆ / Intervju sa Adisom Muhibićem: Planinu će pokrenuti samo onaj ko je na početku pomicao kamenčiće

Neformalna grupa građana “Volonteri i prijatelji Konjica” (NGG VIPK) osnovana je 2006. godine s ciljem da jača građansku svijet, pomogne čovjeku, komšiji, djeci, zajednici i povezuje Konjičane i prijatelje Konjica širom svijeta.

VIPK čine jezgro od pedesetak aktivista svih zanimanja, generacija i nacija i preko stotinu simpatizera, ljudi koji pomažu u izvođenju projekata na unapređenju ljudske okoline i jačanju građanske svijesti i hrabrosti.

“Naša vizija i misija jeste da pomažemo, da spajamo, da gradimo bolji svijet. Našu grupu čine građani grada Konjica koje za rad i angažovanje motiviše borba za bolje međuljudske odnose, a protiv nepravde, jer smatramo da život vrijedi posvetiti pronalaženju i promovisanju mrvica dobrote i ljubavi kojih ima oko nas,” stoji u jednom od saopštenja VIPK-a.

Za desetine izvedenih građanskih volonterskih akcija VIPK je dobio mnogo pohvala u Bosni i Hercegovini, ali i u inostranstvu.

Oni su članovi brojnih “mreža” nevladinih organizacija u Bosni i Hercegovini (Omladinska mreža, ACCOUNT, Unija za održivi povratak i integracije u BiH…), a svečani prijem za ove, većinom mlade, entuzijaste jednom su upriličili i Volonteri UN u BiH, čiji je rezidentni koordinator, Jurij Afanasijev tom prilikom kazao: “Konjic je sretan grad što vas ima.”

Razgovaramo sa Adisom Muhibićem, idejnim tvorcem i predsjednikom Upravnog odbora Udruženja “Volonteri i prijatelji Konjica“. Muhibić (1977.) je već dvadeset godina zaposlen u Federalnoj upravi policije. Oženjen, otac dvoje djece, uspješan sportista, sudija-porotnik i idealista koji vjeruje u bolji i pravedniji svijet.

Razgovarao: Goran Sarić

Kako ste uopšte došli na ideju da osnujete Udruženje “Volonteri i prijatelji konjičke regije?” Imam utisak da je, uprkos veoma lošem stanju u našoj zemlji, veoma malo takvih inicijativa na lokalnom nivou?

Poslijeratno stanje u našoj državi i u gradu Konjicu proizvelo je mnoge probleme, a naročito u izgradnji zajednice. To je veoma složen posao, što vlasti ne shvataju baš najbolje i neodovoljno rade na tome. Oni su prvenstveno okrenuti građevinskim, dakle materijalnim pitanjima, dok zajednica u duhovnom pogledu zaostaje. Djelujući lokalno, volonteri pokrivaju značajan dio društvene kohezije, komunikacije, povezivanja marginaliziranih grupa, i tako obnavljaju poljuljano međusobno povjerenje. U takvim odnosima: manjak demokratije, kvalitetnih informacija, dobre komunikacije, a uz povećanje birokratizma, nezakonitosti, i korupcije, potpuno je zanemaren pojedinac, s njegovim pravima u lokalnoj zajednici. Konkretno, kod nas u Konjicu, lokalna administracija je u dobroj mjeri zanemarila djecu i njihovo pravo na igru, što mi kao roditelji i građani nikako nismo mogli prihvatiti.

Negdje sam pročitao da je lokalna vlast ostala pasivna na Vaš prijedlog da se rekonstruiše i vrati djeci sportski poligon u naselju Trešanica. Moram priznati da meni Konjic, što se tiče urbanih sadržaja, sad izgleda ljepši nego prije rata. Je li se u međuvremenu stanje popravilo (i) što se tiče prostora za djecu?

Prema posljednjem popisu stanovništva u BiH, općina Konjic ima oko 5.000 djece i još uvijek tri neuređena dječija parka (Kolonija, Luka, Trešanica), te dva neuređena igrališta (Orašje i Treći mart). Volonteri posebnu pažnju posvećuju zdravom odgoju i odrastanju djece. Dakle, stanje u vezi sa brojem i kvalitetom dječijih igrališta i parkova u gradu je i dalje nezadovoljavajuće.

Našim sugrađanima je poznato da mi zalaganjem i konkretnim aktivnostima doprinosimo boljem stanju u ovoj oblasti. Nažalost, stanje je sve lošije, sve se komercijalizuje, naplaćuje pristup svim sportskim terenima i klubovima, zbog čega ih građani nisu u stanju optimalno koristiti. Apsurdno je, da je općina Konjic bukvalno spriječila povratak i rekonstrukciju uzurpiranog sportskog poligona djeci u naselju Trešanica, iako smo prikupili svu potrebnu dokumentaciju i osigurali donaciju za njegovo popravljanje.

Tačno je da je grad lijep. I mi s turistima uživamo u obilasku Kamene ćuprije, šetnji pored Neretve, posjetama atraktivnim restoranima i kafićima i kušanju delicija koje prave sjajni konjički kuhari. Međutim, zajednica bi trebala imati mnogo više koristi od svega toga.

Kakvi su bili uslovi kad ste počinjali? Kako su na Vas i Vaše, većinom mlade, članove gledale lokalne vlasti, a kako obični građani Konjica?

Pa, građani nas prepoznaju po tome što pomažemo ljudima. U to prvo vrijeme u gradu nije bilo građanskih inicijativa, a mjesne zajednice su na tom polju bile i ostale neaktivne. Sada uživamo veliko povjerenje građana, oni nam se često obraćaju za pomoć, jer znaju da kod nas nema zabranjenih tema i pitanja. U VIPK su se uključivali mnogi naši sugrađani koji danas imaju vlastita udruženja i djeluju na raznim poljima, a za građanski aktivizam su bili potaknuti i edukovani u našem udruženju.

S obzirom da ste oženjeni, otac dvojice dječaka koji, koliko znam, i sami učestvuju u aktivnostima VIPK-a, moram Vas upitati da li Vas je ikad bilo strah negativnih, pa i nasilnih reakcija? Jeste li se bojali za vlastitu, i sigurnost Vaše supruge i djece?

Sretno sam oženjen i 2001. godine sam postao otac blizanaca Alija i Dine. Kao i svaki roditelj, i ja radim za dobrobit moje djece. Radom u Udruženju oni, skupa sa drugom djecom, stiču određeno iskustvo, postaju odgovorniji i osjećajniji za druge ljude.

A strah u društvu je itekako prisutan, on je dio atmosfere i jako je vidljiv kod mnogih ljudi. Negativne reakcije javljaju se u obliku ignorisanja naših dopisa, neargumentovanih prijava na poslu, i to od strane pojedinaca kojima smeta moj građanski aktivizam ili politički aktivizam moje supruge. Ima svakakvih reakcija na Facebook-u, gdje ljudi koji nemaju hrabrosti da se suoče sa stvarnošću istresaju svoje frustracije… Srećom, do sada nije bilo nasilnih reakcija, pa mislim da se tu nemam čega bojati.

A sad malo o nedostatku građanske hrabrosti. Kao što i sami znate, Konjic je u toku rata razaran sa tri strane. Granatama srpske vojske i snajperima HVO-a spolja, a terorom nekolicine zločinaca u uniformama Armije RBiH iznutra. Tu više ništa nije nepoznato. Ali, čini mi se da se lokalne vlasti u Konjicu teško i nerado suočavaju s ovim mrljama na savjesti našega grada. Šta, recimo, mislite, o činjenici da, koliko ja znam, u Čelebićima nema spomen-ploče žrtvama tamošnjeg terora? Šta treba uraditi da se gradske vlasti natjeraju da “progledaju” i isprave te, po mom mišljenju, velike nepravde?

O stvarima koje pitate i ja sam samo čuo i pročitao iz više izvora. Početak agresije na Bosnu i Hercegovinu dočekao sam kao maloljetna osoba te kao takav bio određeno vrijeme dobrovoljac-kurir u ARBIH u Tarčinu, a kasnije nastavio školovanje u Srednjoj policijskoj školi u Sarajevu. Moje porijeklo nije odavde tako da po ovom pitanju svaki moj odgovor bi bio površan. Mi insistiramo da svaka civilna žrtva rata ima spomen ploču na mjestu stadanja u Konjicu tako da svi nađu predugo očekivani smiraj. U tome dajemo bezrezervnu podršku Udruženju civilnih žrtava rata, s kojima obilježavamo sve značajnije datume. Mišljenja smo da druženja ovog tipa moraju biti prodornija u svojim inicijativama koje trebaju doći do Općinskog vijeća, gdje se donosi konačna odluka i ispravlja ili ostavlja zatečeno stanje. Svaki drugi put bio bi kruženje u krug.

Razumijem zašto su građani Konjica šutjeli onda, u ratu, kad je Grad bio “okovan” snajperima HVO-a i granatama vojske RS. Ali, šta mislite, zašto se pošteni Konjičani – a znam da ih ima – o tim stvarima rijetko oglašavaju i sad, skoro četvrt vijeka nakon rata?

Kao što sam već rekao, stanovnik Konjica sam od 2000. godine tako da taj dio priče ne poznajem. Za ovo vrijeme provedeno u gradu uočio sam, da ljudi šute i trpe sve i svašta i malo ko reaguje. Razlozi su vjerovatno brojni, ali je jedno sigurno. Briga za golo preživljavanje natjerala je većinu da se osjeća tako.

Slažem se. Čini mi se da je i njih, ali i skoro sve stanovnike BiH zahvatila neka bezvoljnost, pa i beznađe. Kao da ljudi više ni u šta ne vjeruju. Stariji “krpe” kraj s krajem, a mladi nadaju samo jednom: odlasku na Zapad. S druge strane, Vi i Vaši mladi drugari iz VIPK-a vjerujete u važnost malih gesti, i pozitivnih pomaka. Mogu li se tom politikom malih koraka – da ovdje spomenem samo djevojčicu Hanu, kojoj je tek na vaš poticaj građevinskom intervencijom omogućen normalan ulazak u školu u invalidskim kolicima – stvari i na krupnom planu promijeniti nabolje?

I mladi iz našeg udruženja odlaze vani u potrazi za boljim životom, jer su zanemareni i osjećaju sav teret nereda u našem društvu kojeg isključivo moraju mijenjati odgovorni političari. To je u njihovim rukama i nadamo se da će se to stanje konačno početi rješavati na bolje. Politika malih koraka uvijek urodi plodom. Naša Hana Vođo danas živi sretnije, kao i naš Belmin Kozić i to je najbitniji dio priče. Ukoliko se iz tih naših malih gesti izrode velike akcije, toplo ćemo ih pozdraviti. U ovom slučaju skrenuli smo priču na djecu s poteškoćama u razvoju i dali sve od sebe da i drugi prepoznaju njihove potrebe i učine sve kako bi takve osobe imale lakši i normalniji život. Sretnije žive i porodice Alibegović, Plavčić, Čorić i mnoge druge kojima su volonteri vratili osmijeh na lice.

Jednom ste rekli, a to je vidljivo već i iz starosne dobi vaših članova, da vam je prioritet rad s mladim ljudima. VIPK je nedavno išao u Nevesinje, družili ste se s tamošnjom omladinom i skupa položili cvijeće u Trebinju na grob heroja građanske hrabrosti Srđana Aleksića. Imate li informacija o sličnim susretima mladih u BiH i regionu, ima li naznaka o buđenju građanske svijesti, naročito kod mladih?

Već drugu godinu imamo uspješnu saradnju sa mladima Nevesinja i mogu kazati da se budi građanska svijest kod mladih ljudi što je i bio i jedan od glavnih ciljeva projekata “Dobar komšija zlata vrijedi”, odnosno “Zajedno za budućnost”, koji je podržala američka ambasada u Sarajevu. U Konjicu smo inicirali formiranje Koalicije za borbu protiv mržnje “Peace Building”, koja ima za cilj uticaj protiv bilo kojeg vida mržnje prema drugom i drugačijem, u čemu uživamo podršku OSCE-a u BiH. Mi smo, što se tiče Konjica, u tome najaktivniji. U BiH i regionu imamo sličnih primjera, naročito kroz OSCE-ov projekat “Supergrađani/ke”. Na nedavno održanoj Skupštini našeg udruženja smo odlučili da Opštinskom vijeću Konjica predložimo da jedna ulica u našem gradu dobije ime heroja Srđana Aleksića.

Evo još jednog lijepog, pozitivnog primjera. Prije par dana sam, naime, vidio fotografiju spomen-ploče pokojnim dječacima Petru i Pavlu Golubović, skupa sa roditeljima, profesorima Đurom i Vlastom, mučki ubijenih od strane (poznatih i procesuiranih) zločinaca iz sastava MUP-a Konjic. Postavljena je, koliko sam mogao vidjeti, na ulazu u pravoslavno groblje na Donjem Selu, a dao ju je izraditi i postaviti naš sugrađanin Anis Kosovac. Jeste li prije njenog postavljanja već znali za tu sjajnu ljudsku gestu gospodina Kosovca i da li ste možda ovih dana kontaktirali s njim?

Prije nekoliko godina VIPK je prvi krenuo sa obilježavanjem godišnjice svirepog ubistva porodice Golubović na inicijativu novinara Čukle Mirsada i njegove supruge Dušice. Na ovom putu posljednjih godina pridružili su nam se i profesori Srednje škole (Đurine i Vlastine radne kolege), konjički izviđači, članovi Udruženja civilnih žrtava rata i pojedini sugrađani. Nismo znali za ovu sjajnu gestu našeg sugrađanina Kosovca koju pozdravljamo, a o njoj ćemo svakako porazgovarati s njim i podjeliti naša razmišljanja i ideje.

Znači, ima nade za Konjic i Bosnu i Hercegovinu?

Kažu: “Planinu će pokrenuti samo onaj ko je na početku pomicao kamenčiće.” Uvijek ima nade i uvijek će je biti. Putevi kojima mi koračamo su spori, ali dostižni. Problemi su se i do sada mogli brže rješavati da smo imali dobru volju i spremnost na dijalog onih koji su dužni raditi u interesu građana Konjica.

U posljednje vrijeme imamo osjećaj da se polako, ali sigurno, kod mlađeg kadra vladajućih struktura i opozicije javlja osjećaj odgovornosti prema građanima i prepoznaje značaj rada našeg udruženja za grad Konjic. Mislimo da će se stanje mijenjati nabolje ako vlast istinski počne osluškivati potrebe ljudi i pratiti aktivnosti koje doprinose rješavanju problema običnog čovjeka.

Želja nam je da Konjic bude evropski grad, zaista otvoren za sve ljude, da za dobrobit grada uključimo sve Konjičane i prijatelje Konjica iz cijelog svijeta, da organizujemo godišnji susret naše dijaspore te da uz pokretanje portala Novikonjic.ba oživimo i časopis “Mostovi” koji se čitao širom svijeta. Sve ovo bi sigurno doprinijelo izgradnji boljeg i ljepšeg Konjica.

https://www.tacno.net/interview/intervju-sa-adisom-muhibicem-planinu-ce-pokrenuti-samo-onaj-ko-je-na-pocetku-pomicao-kamencice/

Novikonjic.ba

Rate this item
(1 Vote)