Goran Sarić: Melem, ili čistilište?

Krenulo je kad me je “pod svoje” uzeo H., “medicinski brat” u koga nekako imam najviše povjerenja. Čovjek me uzeo za ruku, kao, božemeprosti, u šetnji s dragom, i tako krenuli. Tri kruga u velikom predvorju. Čak malo i popričali. Do juče nezamislivo, hodanje bez štaka, sad se ne čini tako nedostižnim. Doduše, znao sam ja kako, ali strah je čudna “biljka”. Ukoči te, smota, pa ne znaš ni kako se zoveš, a nekmoli kako da šepkaš s novom nogom. Treseš se k’o Meksiko. Ni milimetra. Pa, malo docnije, kad par puta duboko udahneš i pribereš se, ipak opet hodaš. Pobjednik.

Insan je nekad dobar i fin, nekad, opet, gori od hajvana, ali nikad – mašina. I to je dobro. Ali, i loše.

***

Nekad se osjetim kao bakin ormar u špajzu. Izraubovan, i skoro odbačen.

Ali ko te pita? Šuti, i hodaj! Ili puži, ako ne možeš drugačije. Bori se. Uostalom, već možeš, sâm, po čašu vode. I to je nešto.

***

Edit Eger.

Devedeset i tri zime.

Jevrejka. Mađarica.

Priča.

Sedamdeset nas,

iz mog mjesta,

od petnaest hiljada,

preživjelo Aušvic!

A ja,

nekad balerina,

u Ostjemcinu,

(k’o Aska)

za život plesala

pred Mengeleom.

Ne preživljava puka snaga,

nego savitljivost.

(Ili snaga i jeste tu,

u savitljivosti?!)

Ustanem,

štap u ruku,

polako do česme.

Tri i po koraka,

tri svjetlosne godine.

A ipak – do juče nedostižno!

Na pragu ubrzam,

pa klecnem.

Kratki hod do česme,

“pedalj mjesta”:

melem,

ili čistilište?

***

U zadnje tri hefte veliki napredak. Nakon šetnje s H.-om, na Odjel me je naredni put dopratila Darija, pa sam i s njom malo korzirao. U međuvremenu se kući “ubih” od vježbanja s najmlađim, sa sestrinim, s kraja na kraj ulice. Pa kod prijatelja, na sijelo, i to sa protezom. Pa puno, puno điranja na “domaćem terenu”, po stražnjem dvorištu.

A juče, na vježbama, prvi put bez ičega. Ni štake, ni ručice! I išlo. Samo sam jednom klecnuo, ali smo to ja i fiziosekica – nije bilo H.-a – spremno dočekali.

I na pauzu me odvela tako, samo s rukom iznad mojih leđa: Jedan-dva-tri-četiri. Jedan-dva-tri-četiri. Jedan-dva-tri-četiri…

“Kolege” zapljeskale.

I ja bih aplaudirao, samo da sam mogao!

Tačno.net/Novikonjic.ba

Rate this item
(1 Vote)